
Zanimljivo je to, kako bog određuje da se stvari izdešavaju. Evo, recimo, Mojsije je svoje ljude vodio 40 godina pustinjom, lutali su, naravno, nisu išli pravolinijski, i tko zna i dokle su bili dolazili, možda su samo mislili da su lutali Egiptom (mada bog objašnjava da su lutali samo Egiptom), a zapravo su išli i preko Sahare, do nekih obala možda Zapadne Afrike.
Helem, kad je bog odlučio pustiti ih na sigurno tlo, otvorio je more i onda su oni tako preko noći, ili za nekoliko dana, prehodali dnom mora, odnosno kopnom. Bog je, pošto je morsko dno uglavnom stjenovito, odlučio ne napraviti im skelu ili lađu, nego im je otvorio more da oni pretrče, tih nekih 50 kilometara… zapravo ne zna se kojim dijelom su prošli, i zašto nisu preko Sueza.

Dakle, morsko dno je popločano i stjenovito, nema nimalo mulja i to je dokazano naučno više puta, pa se zna 100% da je potpuna istina da su Mojsijevi ljudi prešli preko te površine koja nije muljava lagano i normalno. Kad je faraonski vođa krenuo za njima, oni su već bili na desetom kilometru, a faraon je s vojnom kolonom dugom 1 kilometar jurio za njima. E kad je Mojsije s kolonom dugom oko 5 kilometara prešao na kopno, trealo je oko nekoliko vremenskih jedinica da posljednji Mojsijevac stane na ono što će biti kopno i nakon što se more vrati u svoje korito.
E sad, možemo spomenuti i to da je ova biblijska priča samo alegorija na to da mora biti smijenjena čitava generacija ljudi da bi došlo novo i bolje vrijeme, i to je poruka koju nam šalju autori božije riječi, eventualno sam bog, koji je odlučio pričati alegorijski, pa to sve objaviti u knjizi i nadahnuti svojim riječima poznate klerike širom svijeta.