Znam da nije korektno pisati o stvarima koje se još nisu dogodile, ali s vama moram podijeliti ovu vijest koja čeka da to bude. Naime, na raskrsnici ulice Bulevar Meše Selimovića i Srđana Aleksića, kada krenete od zgrade Veneto prema zgradi Meander, dogodila se tragična saobraćajna nesreća gdje je nesretnog T.B. pregazio autobus.
Nije ovo tako neobična vijest, svakako ne za Sarajevo, gdje barem jednom u dva mjeseca imamo vijest o saobraćajnim nesrećama. Ta vijest je ustvari toliko česta da je portali već šablonski prenose po postavljnom urneku: “Vozač automobila marke _____ , od ranije poznat policiji, na pješačkom prelazu je pregazio pješaka _____.” Dakle, ova priča ni po čemu ne bi bila drugačija, osim kako sam već navela, po tome što se još nije dogodio slučaj, da se unesrećeni T.B. nije spremao baš taj dan pozabaviti gomilama mejlova koji su mu pristizali na temu rješavanja problema sporne raskrsnice.
Naime, T.B. je već nekoliko godina radio kao savjetnik u Ministarstvu saobraćaja KS , te je bio zadužen za regulisanje saobraćaja u kantonu. Dugo se kanio posvetiti se tim nagomilanim mejlovima koje su slali stanovnici novoizgrađenih naselja na Otoci. “Ne samo da se utrostručio broj stanovnika, nego svi mahom imaju djecu koja idu u osnovnu školu Mehmedalija Mak Dizdar”, žalio se T.B. svojim kolegama u Ministarstvu dok su razbacivali popodnevnu partiju monopola. Nadao se T.B. da će resor obrazovanja riješiti njegov problem tako što će napraviti školu za nova naselja, ali i ovi iz obrazovanja su imali svog T.B.-a.
T.B. je baš to tužno jutro odlučio da će to biti dan kada se mora posvetiti poslu i barem očistiti mejl. Nema smisla da mu pošta stoji nepročitana. Može neko iz Ministarstva provjeriti radi li šta, a i stanovnici postaju sve nervozniji. Valjda ih pretrčavanje kao da bježe od snajperske vatre previše podsjeća na rat, te im budi jedva zaliječeni PTSP. Ne može ih više izbjegavati ne javljajući se na telefon jer se boji da će mu početi dolaziti pred kancelariju. A ako počnu dolaziti, ministar će pitati šta on po čitav dan radi, a to nije dobro. Grozničavo je zamišljao svog šefa, ministra, kako se kod Emele u Danu uživo preznojava dok ga ova rešeta pitanjima o njegovom neradu na saobraćajnicama. T.B. je već počeo imati i noćne more u kojima ministar moli da ga voditeljica pusti da završi rečenicu o donaciji polovnih, dobro očuvanih, tramvaja iz Poljske, a ova ga brutalno prekida i traži da objasni zašto raskrsnice nisu sređene. Sav u goloj vodi pred zoru, probudio se T.B. i odlučio da će to jutro na vrijeme doći na posao. Nema kašnjenja, nego pravo na radno mjesto. Radovalo ga je to da će na popodnevnu partiju monopola otići zasluženo. A tako će se riješiti i ucviljenih roditelja koji mu malo telefonom, malo mejlom, objašnjavaju kako je nemoguće preći cestu na raskrnici dvije ulice. Kako na toj raskrsnici zeleno ne znači ništa vozačima koji idu iz pravca Alipašinog polja jer je i njima zeleno na semaforu kod Olimpijskog bazena, tako ne znači ni pješacima 3 sekunde zelenog na semaforu. Muka mu je bila od prijedloga da se samo malo produži vrijeme crvenog svjetla na semaforu za automobile, pa bi tako desetine djece moglo preći cestu ljudski, na zeleno.
Baš s takvim mislima je krenuo iz svoga stana, šetajući na posao. Razmišljao je kako će na toj raskrsnici preći cestu i potajno se nadao kako je raskrsnica ipak dobra te će pokazati dosadnim pametnjakovićima koji nemaju pametnijeg posla nego baviti se raskrsnicama. Ako malo i zakasni na posao nije frka, realno niko ga i ne očekuje tamo prije pola 10.
Došetao je tako T.B. do Veneto zgrade, a iz misli ga je trznula panična vika roditelja: “Hajmo sad, stali su gore”, “Pusti sad pertlu, trči”, te komentari djece koja u školi uče da prelaze na zeleno, a na toj raskrsnici ih roditelji uče da rade suprotno.
Iako mu nije odgovarala takva atmosfera, sjetio je se izraza ministrovog lica u snu, te odlučno krenuo preći cestu, i to na zeleno. Prvi dio je lako prešao, ali na taj dio se niko nije ni žalio. Na drugom dijelu ceste se već skupila veća grupa roditelja s djecom. Neki su nervozno cupkali između nagomilanih automobila što polako gmižu natrpanom raskrsnicom, neki su dobacivali automobilima koji su nervoznije milili cestom. U jednom momentu se upalilo zeleno za pješake, ali niko nije prelazio. Automobili, koji su zakrčili cestu, nisu ni primijetili da je pješacima zeleno, a i da jesu šta bi, jer su svakako bili preplavili pješački prelaz, i cijelu raskrsnicu. Dok se T.B. probio na čelo grupe, zeleno svjetlo se već ugasilo. Malo poslije toga je čuo nekog od roditelja kako glasno, naredbodavački povikuje nakupljenom čoporu: “Hajmo sad!” Iako je bilo crveno, svi su krenuli za pozivačem. On je, uz psovke, udarao auta po haubi da ih upozori da prelaze. Vozači su trubili, djeca vrištala, blokovi za likovno ispadali, ali niko se nije smio osvrtati za njima. T.B. je, šokiran saobraćajnom nekulturom novih stanovnika, ostao čekati zeleno. Cesta se već napunila, T.B. je pokušao uspostaviti kontakt očima sa vozačima iz prvog reda kako bi se uvjerio da ga vide, a onda je krenuo. Prva traka je dobro prošla, djevojka ga je vidjela na semaforu i mahnula mu da pređe. Još druga traka i gotovo, mislio je, jer u trećoj nema nikoga. Oprezno je mahnuo vozaču kombija u drugoj traci te, već skoro na cilju, potrčao. Nažalost, od kombija nije vidio minibus koji je brzo dolazio u treću traku…
Dok su nesretnog T.B. vozili u hitnu čuo je nekog prolaznika kako psuje one iz Ministarstva što skoro ubiše nedužna momka.
