Mislim da ništa na svijetu nema ljepše od osmijeha sretnog djeteta i ništa tužnije od zamišljenog djetetovog pogleda. Strašno je koliko imamo moći da im donesemo najveću sreću i prouzrokujemo najveću bol. Ponekad gledam svog malog sina dok ga muž nosi kako bezbrižno, uz osmijeh posmatra svijet. On zna da je tu najsigurniji, da mu ne mogu ništa ni limene velike kante na točkovima između kojih se provlačimo prelazeći cestu do vrtića, ni opasne čestice u zraku koje udiše u svoja mala pluća. Ništa ga ne može ugroziti u rukama lične velike igračke koja je u funkciji njegovih nogu i koja je spremna ispunjavati želje male glavice do iznemoglosti. Gledajući ga tako, obuzme me neopisiva radost, a malo zatim i strah da bi se taj osmijeh mogao pretvoriti u onaj tužni zamišljeni pogled.
Mnogo je dječice zamišljenog pogleda, mnogo ih je gladnih, mnogo ih je bolesnih, mnogo ih je zapostavljenih. Na kraju, možda je najmanje onih koji osmijeh zadrže duže od najmlađih dana.
Prestrašno je to kolika nam je moć data i vjerovatno je se svaki roditelj uplaši s vremena na vrijeme. Mi smo ti kojima plaču, mi smo ti u čijim očima gledaju svoju vrijednost, mi smo ti koji ih hrane zdravo i pokazuju im svijet. Svaki put kada kažem nešto ružno pred djecom, pomislim kako sam im upravo nametnula nešto loše kao podlogu za dalje razmišljanje. Većina nas se suzdržava pred komšijama, rodbinom i prijateljima, a onda dođemo kući i opustimo se uz naše pravo lice koje nije uvijek sjajno. Upravo to lice je osnova našoj djeci za građenje slike o svijetu.
Jučer sam s kćerkom otišla na otvaranje novog supermarketa u komšiluku. Nisam bila oduševljena gužvom, ali smo bile previše radoznale da bismo samo prošle, a i kao poklon dobrodošlice nudili su usluge besplatnog slikanja na licu. Tako smo poslije naslikanih cvjetića na presretnom malom licu ušli da vidimo šta se još nudi. Supermarket je bio pun proizvoda nepoznatih jeftinih marki, valjda prilagođenih bosanskom džepu. Ali njena glavica to nije mogla vidjeti, ona vidi šarenilo i slatkiše koje joj je mama voljna kupiti. Tuga me je uhvatila što sam svoju malu djevojčicu dovela u taj hram nepoštovanja ljudskog dostojanstva. Onda sam se sjetila javnih kuhinja za djecu u koje mali pilići dolaze i raduju se danu kada se u javnoj kuhinji poslužuju kolači. Te male glavice ne znaju da rastu uz milostinju i da su već svedeni na prosjački štap i ko zna šta će biti kada porastu.
Pričam s najstarijim sinom. Pita me zašto moramo seliti, a ja mu kažem zbog budućnosti. Pita me šta ima tamo, a da nema ovdje. Bezuspješno mu objašnjavam kako su bolje prilike za školovanje i vidim mu zamišljeni pogled dok mi govori kako je njemu i ovdje s drugarima baš lijepo.
Djeca ne trebaju imati zamišljene poglede.
