Sjećate li se opisa kafane iz Travničke hronike, ili Sušićevog Taleta? Doduše, Tale nam je poznatiji preko kasnije snimljene serije gdje je neponovljivi Rejhan Demirdžić dočarao likove koji dane provode u kafani komentarišući tekuća dešavanja. Ništa im nije promicalo, niko nije puno znao o temi, ali su svi znali sve, i što je najbitnije, učestvovali, kreirali javno mišljenje.

Rijetke su sada takve vrste kafana, možda neke mahalske usputne i postoje, ali su uglavnom evoluirale u birtije za napijanje lokalnih nesretnika. Mejnstrim kafane su sada šiša barovi za koje ću se za ovu priliku praviti da ne postoje. Ustvari vjerovatno ću se praviti da ne postoje dok ne budem morala sa djecom nekad ići na šišu i slušati Jalu Korelija. 

Dakle, do tada, za mene je fizička forma kafane ona gdje na kafu dolaze od najveće fukare do uglednih glava. Gdje niko nije svet i zaštićen, i nema teme koja se neće protabiriti. Moderna verzija ove kafane su društvene mreže. Na društvenim mrežama, niko nikog ne štedi, svima su dostupne informacije i svi raspravljamo o njima, pravimo zafrkanciju, ne štedimo one koje bi na silu da su važni. Ima i onih kojima ovi umišljeni jesu važni. A gdje drugo će saznati da nisu, ako ne u kafani. Prednost virtualne kafane u odnosu na fizičku je i ta što rasprava ne može kulminirati u fizičko nasilje. Ovdje mislim na normalne ljude, a ne na stranačku mafiju. Takvih ima i u kafanama. 

Sadašnji način života je prebrz da bismo imali vremena za provoditi u kafani, te smo osuđeni da dane provodimo sa ljudima s kojima radimo i ukućanima. Prijatelje i poznanike srećemo samo u posebnim prilikama, a nove upoznajemo isključivo preko djece i, eventualno, posla. Društvene mreže nam daju mogućnost da su nam, dok kući pijemo kafu, dostupni svi oni koje volimo i s kojima želimo prokomentarisati svakodnevna dešavanja. Teza da su društvene mreže platforma za razmjenu loših i glupih ideja ne stoji. Ideje ako nisu iznesene, ne znači da ne postoje. Kako nekad neko reče, more ne može izbaciti na obalu ono čega u njemu nema.

Meni najdraža razlika fizičke kafane tada i virtualne kafane sada je ta što u novoj ravnopravno učestvuju žene. Naime, žene tada nisu mogle biti u kafani, već kući u obavezama oko djece i kućanskih poslova. Nisu imale obaveza van kuće, pa ni tamo nisu mogle naći dobar izvor informacija. Eventualno su na kafama kod komšinice saznavale još polovičnije od polovičnih informacije koje su im muževi prenosili. I što je najbitnije, mišljenje žena se nije moglo čuti. Domet njihovih mišljenja je bio u radijusu od tri kuće i to je bilo to. Možda, da su žene učestvovale u društvu, ne bi ništa značajno promijenilo, ali ja vjerujem da bi. Da su žene provodile jednako vremena tabireći informacije i kreirajući javno mišljenje, mislim da bismo puno kraće bili pod bilo čijom čizmom. Kako tada, tako i sada.

Drago mi je vidjeti kada moje drage fejsbuk drugarice napišu šta misle, pokažu otpor kroz sliku, par rečenica ili cijelu priču. Uživam ih čitati i ohrabri me njihova hrabrost, sarkazam i borba. Možda još to nije kao onda kada su samo muškarci išli u kafane, ali još nismo došli ni do toga da muškarci i žene imaju jednake kućne obaveze, odnosno podjednako slobodnog vremena za društveno uzdizanje. Zbog toga, drago mi je da mogu svoje drugarice pratiti i čuti njihovo mišljenje. Znam da kradu vrijeme od sebe da bi se izrazile. Također znam da su sve kućne obaveze podmirene. Ok, možda frizura nije sređena, ali je barem duša mirna. 

Screenshots

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *