Odrasla sam u porodici gdje 8. mart nije bio bitan, ali se njegovo značenje poštovalo u svakom smislu. Tata nije izvodio mamu na večeru jer je nikada nigdje nije “izvodio”, nego su išli zajedno. Mama nikada nije išla s kolegicama s posla na proslave povodom Dana žena, jer joj nije trebala ta noć “oduška od života.” Jedini način obilježavanja 8. marta su bili karanfili. Mislim da ih je više kupovao jer mu je bilo žao ljudi koji stoje i mrznu se da bi prodali cvijeće, nego što je smatrao da to mami treba. Ona se, čini mi se, nije toliko radovala ubranom cvijeću, ali bi ispoštovala običaj. Tako bi se karanfili našli u vazi na polici pored knjiga, priručnika, superkrpi za čišćenje i raznih drugih stvari koje bi tata iz sažaljenja kupovao i donosio kući. Njih dvoje su bili neobičan par, barem za bosanske običaje. Bili su dobri prema djeci, unucima, familiji, komšijama, al najviše jedno prema drugome. Osmi mart im je više značio kako su postajali stariji. Tata je obavezno išao po cvijeće, a onda bi zvali nas, da zafrkavaju bratovu ženu i mene kako imamo bezvezne muževe koji ne kupuju karanfile za 8. mart. Mislim da im je zadnjih godina cilj 8. marta bio da naprave što veću zafrkanciju od toga. I uspijevalo im je. Uspijevalo im je sve, jer su u svemu bili zajedno i istinski ravnopravni.
U životu sam upoznala mnogo žena koje dobijaju karanfile za 8. mart i muškaraca koji ih kupuju iz raznih razloga. Malo iz ljubavi, malo za iskupljenje zbog gluposti za ostatak godine, malo da ne budu jedini koji nisu došli sa cvijećem, ali nikada nisam nikoga srela kao njih dvoje.
Mami je ovaj 8. mart prvi bez tate i vjerojatno neće biti teži nego bilo koji drugi dan bez njega, jer je duh 8. marta za njih bio svakodnevica.
