Bosna i Hercegovina trebala bi imati i predsjedništvo a i parlamente i premijere, to jest predsjednike vlada, što kantona, što entiteta, što distrikta.
Međtuim, u BiH se najviše cijeni šta ima reći predsjednik stranke, što znači da su svi ovi ministri marionete. Barem smo dojma da je to tako u većini stranaka.
Pa kad netko postane premijer ili predsjednik, to ništa ne znači o njegovoj samostalnosti, jer predsjednik stranke vrši glavnu funkciju. I to ne često ni predsjednik neke “pobjedničke” stranke, zato što čak i stranci s kojima se pregovara o funkcioniranju BiH-a znaju da moraju i ima smisla razgovarati samo s liderima triju glavnih stranaka koje su predstavnici zaraćenih armija i vojski u ovom nedavnom, tek završenom, prije 30 godina, ratu.
Tako predsjednik stranke osobno bira koji likovi će vršiti koje dužnosti, odnosno koje face će biti zadužene za određene fotelje. Nije sporno da neke fotelje i njihove guzice sudbinski obilježavaju pomoćnici lidera stranaka.
Kod nas nije bitno je li Džaferović bio dobar član predsjedništva, jer je samo čuvao mjesto svom predsjedniku stranke, koji je eto baš to mjesto zapikao.
Kod nas nije bitno je li narod izabrao nekog lika da bude premijer vlade u Federaciji.
Ali je dodatno zanimljivo imati “ženu” koju je odredilo božanstvo iz vrha stranke za određenu poziciju. Mi volimo naše žene, imamo ih, pa što neka od njih ne bi bila i na nekoj bitnoj poziciji.
Našem narodu to je u redu, jer oni u takvom djelovanju vide snagu. Naši ljudi u tome vide snagu, a ne nepravdu. Našim glasasčima je sve dobro što je vlast takva, a ne parlamentarna. Nije toliko sporno da su krugovi moći uski, ali jeste sporno – meni je sporno – što su tako javno uski.
