Gledam jučer neki propagandni program o tome kako je SSSR otišao u tri lijepe i u jednom momentu nisam bio siguran govori li se jugoslovenskom SSSR-u ili o ruskom.

Po belaju razumljiv jezik onih ljudi koji govore, ali srećom spomene se pokoji grad i pokoja ličnost, pa upratim da je onaj veći u pitanju SSSR.

E doduše, mi smo manji, a imali smo i ovaj vojnički rat, ne samo rat bandi. Kod nas inače taj vojnički je uspješno zasjenio rat bandi, zahvaljujući ponajviše vojničkoj efikasnosti u eliminiranju protivničke žive sile, pa se teško razaznavalo ko koga bije, kad gdje i zašto.

Plaćeničke snage, kao što danas operiraju po Ukrajini, od Kadirovljevih do Wagnerovljevih, kao i kod nas od Šešeljevih do Arkanovih, i Kadirovljevih i sličnovljevih, preslika su jedno drugoga.

Ali politično stanje, narodno sranje, mafijaško napredovanje, i to je preslika. Samo što je, kad gledam dokumentirano i prikazano na TV, strašnije nego ono što je nama i kod nas bilo. Dodatno je strašnije upravo što je kod nas bilo vojničkog i paravojnog ratovanja, a kod njih samo paravojnog, ali bez uniformi, ratovanja.

Ne znam kakvo je stanje danas u Poljskoj, osim što imaju katolibane na položajima moći, i kakvo je u Slovačkoj i Češkoj, ali ako su te tri, ili barem Češka, i Estonija i Litvanija i Latvija, ako su oni izuzeci, i naša Slovenija, onda ima dovoljno izuzetaka da se kaže, OK, možda i nije nužno pravilo ovo drugo. Ali raspad totalitarizama je baš crn, a još više nesretan, jer se mentalno ne snalazimo najbolje.

Je li bio crn i brutalan raspad monarhije u Francuskoj? Pa za monarhe, da. Mi i sovjeti promijenili „mili“ u „poli“ i udri, sve isto.

Morasmo li se baš poubijati ovako brutalno, moramo li se danas ovako gaziti brutalno, smetati jedni drugima, i to samo zato što likovi s TV-a od nas traže tog „patriotizma“?

Moramo li preslikati strahotu s TV-a na ulice, u haustore, na posao, u kancelarije, na tribine, stadione, dvorane, naš fejsbuk?

Sjećamo se, valjda, svi i onih školskih nagovaranja dječaka koji su se sporije mentalno razvijali, da rade gluposti, da premlate nekoga, razbiju prozor, a licemjerni odlikaši su bili ti koji bi ih nagovarali, nikad kolega slaborazvijeni.

I valjda to tako se izraste, a ne odraste, pa dječaci postanu ljudi i nagovaraju jedni druge, mentalno jači mentalno slabije, na gluposti.

A većina uvijek šuti, trpi, čeka šta će profesor, roditelj, bog, hodža, pop ili ko već, šta će reći.

U mojoj školi bilo nas je 5 odličnih, 3 vrlodobra, 12 dobrih, 7 dovoljnih, i 3 đaka koja su za 4 kalendarske godine završili 2 školske godine. I tako u svakom razredu i u svakoj generaciji. Od onih 5 odličnih, 2 minimalno su bili bogataški licemjerni s uzornim vladanjem, a koji su varali, pa i krali kad je trebalo, i nagovarali one ponavljače ili naprosto hrabrije dovoljnike, na mnogo više od nestašluka. Isti omjer je u svakom kolektivu, u svakoj tvornici, džematu, općinskom vijeću, i uloge su iste.

Slika: ljudski mozak, preuzeto s rawpixel.com on Freepik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *