U prilogu u sportskoj emisiji TVSA o školama sporta i tema je, između ostalog, nedostatak djece u školama sporta.
I zaista, nude se odlične škole, divni sportovi, od ženske odbojke, preko košarke, gimnastike i streljaštva. Svidjela mi se poruka nekog od trenera kako djecu treba učiti ljubavi prema toj aktivnosti, a ne mogućnosti zarade preko sporta. No, iako možda zarada ne treba biti prioritet, troškovi pohađanja ovih škola svakako jesu. Nažalost, većina ovih aktivnosti košta više nego što roditelji mogu izdvojiti, pogotovo ako je u porodici više djece. Cijena za većinu aktivnosti je između 40 i 100KM i, realno, ljudima je teško izdvojiti toliko novca za rekreativne aktivnosti. Ako više od pola stanovnika prima nižu platu od prosječne, teško je zamisliti da će u prioritete uvrstiti školu tenisa za dijete, bez obzira koliko ono bilo talentovano. Plivanje također, a skijanje uopšte nije u toj kategoriji i rezervisano je isključivo za “imućnije roditelje”. Čineći sport nedostupnim za većinu djece imamo duplu štetu: prvo, djecu koja rastu bez realizovane krilatice “u zdravom tijelu zdrav duh”, i drugo gubimo potencijalne talente u pojedinim sportovima koji bi predstavili zemlju i učinili za njenu promociju vjerovatno više nego bilo koja druga vrsta promocije.
Nedavno me školska aktivnost osnovnih škola u KS veoma pozitivo iznenadila. Naime, u okviru nastave, djeca četvrtog razreda imaju obaveznu sedmicu škole plivanja, pa idu na Olimpijski bazen, a djeca koja pohađaju šesti razred imaju sedam dana obaveznog skijanja, što realizuju na jednoj od okolnih planina. Znam, nije ovo mnogo, ali moram priznati da me je, u moru sivila i indolentnosti za bilo kakvim obrazovnim napretkom, ova aktivnost veoma pozitivno iznenadila.
Vodeći se ovim pozitivnim primjerom, ne mogu a da se ne pitam zašto se Ministarstvo obrazovanja ne bi uvezalo sa školama sporta, gdje bi za djecu od prvog do devetog razreda bilo obavezno pohađanje škole sporta po izboru đaka. Dakle, kanton bi u okviru školske aktivnosti participirao iznosom od 50 KM mjesečno za svako dijete. To bi pokrivalo ove osnovne popularne sportove u kojima bi se djeca mogla iskušati, naučiti zdravom takmičarskom duhu, pa zašto ne, i izrasti u velike sportiste. Za neke skuplje sportove za koje bi dijete bilo zainteresovano dio troškova bi snosili roditelji. Iz toga bi se izrodili razni međuškolski turniri, druženja i pozitivna energija koju naša djeca tako silno trebaju.
Evo sada malo brojva. Jedini podatak koji sam uspjela naći o broju upisane djece u osnovne škole star je dvije godine, ali za okvirnu računicu može pomoći. Dakle, prema tom, dvije godine starom podatku, u KS u osnovne škole je upisano 37.000 djece. Ako bi kanton participirao po djetetu po 50 KM, godišnji trošak (devet mjeseci školske godine) bi iznosio 16,7 miliona KM. Prije nego što pomislite da je to puno i da od toga nema ništa, treba podsjetiti da kantonalni budžet za Ministarstvo obrazovanja za 2023 g iznosi skoro 200 miliona KM. Dodatno, poređenja radi, kanton za porodilje godišnje izdvaja oko 30 miliona KM, što je za novi projekat zaista vrijedno hvale. Također, često se događa da kantom izdvaja sredstva iz budžeta za podržavanje sportskih klubova, a onda isti ti sportski klubovi naplaćuju od roditelja treninge. Ovim prijedlogom bi kanton također sponzorirao te sportske klubove, ali indirektno, a klubovi bi imali dodatni benefit većeg izbora pri otkrivanju potencijalnih talenata. Klubovi bi se počeli baviti privlačenjem taletnovane djece, a ne one čiji roditelji mogu platiti. To bi dalje vodilo zanimljivijim utakmicama i osvajanjima medalja, a to je valjda cilj sportskih klubova, a ne smišljanje načina kako skupiti novac da izbjegnu stečaj.
Eto, ja se malo izmaštah. Ovo naravno ne vrijedi samo za KS, jer ja kad maštam, maštam naveliko.
