Stašila, demagogija i slamašnji argumenti

“Strawman” argument

Izraz “strawman” na hrvatskom se jeziku može prevesti kao “slamašnji čovjek” ili “slamašnji argument” (naravno i na bosanskom). Riječ je o vrsti logičke pogreške gdje netko izvrće ili krivo predstavlja tuđu argumentaciju kako bi je lakše napao ili pobio. Ideja je stvoriti slabu ili lako oborivu verziju izvorne argumentacije, poput strašila od slame, koje se lako može srušiti. Ova taktika često se koristi u raspravama ili diskusijama kako bi se zavarala ili diskreditirala suprotna stajališta.

Evo primjera “strawman” argumenta:

Primjer: Osoba A: “Mislim da bismo trebali razmotriti poboljšanja u našem zdravstvenom sustavu kako bismo osigurali pristup kvalitetnoj skrbi za sve građane.”

Osoba B: “Ti si jedan od onih ljudi koji želi potpuno socijalizirano zdravstvo. Znači, želiš da država kontrolira sve, uključujući i naše osobne izbore. Ne mogu vjerovati da podržavaš takav totalitarizam!”

U ovom primjeru, osoba B izobličava stav osobe A stvaranjem “strawman” argumenta. Osoba A nije izrijekom rekla da podržava potpuno socijalizirano zdravstvo ili totalitarizam, već je iznijela opću ideju o poboljšanju zdravstvenog sustava. Osoba B stvara izmišljeni ekstremni stav kako bi ga lakše osporila, umjesto da se suoči s konkretnim prijedlogom koji je osoba A iznijela.

Babaroga u podrumu spriječit će djecu da otvaraju podrumska vrata, a babaroga iz drugog naroda spriječit će svoj narod da otvara vrata drugom narodu. Slamašnji čovjek je zapravo i sam drugi narod, a ne babaroga iz drugog naroda.

Neki dan sam vidio raspravu (na mreži facebook) o tome tko je spalio crkvu prije 300 godina. Osoba muslimanskog imena je govorila da novinski tekst, u kojem je samo pisalo daje crkva spaljena, nije želio tom prilikom optuživati Turke i njihove sluge (muslimane iz BiH), nego je cilj teksta objaviti priču o čudotvornoj crkvi koja liječi dospjele hodočasnike. Naravno, tema je okrenuta na to “tko je spalio crkvu” i “zašto novinarka nije napisala tko je spalio crkvu”. Jedni su govorili, “tema članka je čudotvornost posjete crkvi”, ali su drugi govorili “nisu je spalili Turci, nego lokalni konvertiti i njihove sluge”. Pošto su to “njihove sluge”, odnosno njihovi potomci, i danas ovdje, imamo koga mrziti i optuživati: “Tvoj pradjed je spalio crkvu mog pradjeda”.

Demagogija

Demagogija je umijeće vođenja naroda, predstavljanje interesa puka, osobito nižih slojeva, pred vlašću u antičkoj Grčkoj.

U suvremenom značenju demagogija je politika temeljena na korištenju emotivnih i iracionalnih metoda radi pridobivanja onih kojima se vlada i prihvaćanja neizvedivih i lažnih programa, a krajnji je cilj stjecanje ili zadržavanje privilegija. Široka se podrška javnosti nastoji pridobiti laskanjem, podilaženjem, ugađanjem, neostvarivim obećanjima (osobito gospodarskima), itd. Zapanjujuće i zastrašujuće što je baš demagogija široko popularna u našoj politici. Ribarska mreža demagogije u našem društvu nam kazuje da je ona efikasna, nažalost. Da nije, drukčije bi se metode koristile kod nas.

Demagogija se nerijetko veže uz diktatorske i liderske oblike vladavine. U Aristotelovoj tipologiji vladavina, demagogija je nečisti i iskvareni oblik vladavine s pomoću kojega se uspostavlja vlast nižih slojeva kojoj su na čelu demagozi (prema Aristotelu, oni koji podilaze puku).

Demagogija se odnosi na manipulativno korištenje retorike ili propagande kako bi se pridobila podrška masa, često zloupotrebljavajući emocije i predrasude umjesto racionalnih argumenata. Evo primjera demagogije:

Primjer 1: “Naši politički protivnici žele uništiti našu zemlju pod izgovorom liberalnih vrijednosti. Mi smo jedini pravi čuvari nacionalne sigurnosti. Ako ih pustimo na vlast, suočit ćemo se s kaosom i gubitkom naše kulture.”

Ovaj primjer koristi emocionalni apel, stvarajući strah od neprijatelja i prijetnje kako bi pridobio podršku. Istovremeno, ne pruža konkretna ili racionalna objašnjenja o tome kako suparnička strana zaista ugrožava zemlju.

Primjer 2: “Naša stranka je jedina koja brine za običnog čovjeka. Svi drugi su pripadnici elite koji su izgubili dodir s stvarnošću. Ako želite promjene koje će poboljšati vaš život, podržite nas protiv tih privilegiranih političara.”

Ovaj primjer koristi demagogiju stvaranjem podjele između “običnih ljudi” i političke elite te stigmatizira suparničke političare kao neosjetljive i privilegirane. Ova tehnika pokušava stvoriti osjećaj pripadnosti i podrške među biračima, ali se ne oslanja na racionalne argumente ili konkretne planove.

Populizam

Populizam je politička tehnika koja ima za cilj pridobiti podršku širokih masa pomoću jednostavnih poruka, emocionalnih apela i obećanja koja odražavaju volju “običnih ljudi” nasuprot establišmenta ili političke elite.

Evo nekoliko ključnih elemenata populizma kao tehnike:

1. Jednostavne Poruke: Populistički lideri koriste jednostavne i lako pamtljive poruke koje ciljaju šire mase. Ove poruke često se sastoje od slogana i fraza koje su lako razumljive i pristupačne većini.
2. Emocionalni Apeli: Populisti često koriste emocionalne apelacije kako bi povećali povezanost s biračima. Ovo može uključivati stvaranje straha, bijesa ili oduševljenja kako bi potaknuli snažne reakcije i mobilizirali podršku.
3. Neprijatelji i Podjela: Populisti često identificiraju vanjske ili unutarnje neprijatelje kao odgovorne za probleme društva. Stvaranje podjele između “mi” (obični ljudi) i “oni” (elita, stranci, određene skupine) pomaže u mobilizaciji biračke baze.
4. Obećanja Bez Dubokih Analiza: Populistički lideri često daju obećanja bez jasnih planova ili detaljne analize. Fokusiraju se na privlačne ideje, poput smanjenja poreza, izgradnje infrastrukture ili borbe protiv korupcije, bez nužno pružanja konkretnih informacija o provedbi.
5. Anti-Establishment Retorika: Populizam često uključuje kritiku političkog establišmenta, korporacija i drugih institucija, predstavljajući se kao alternativa koja će se boriti za interese običnih ljudi.

Važno je napomenuti da populizam može varirati ovisno o političkom kontekstu i lideru, te da se ova tehnika često koristi kako bi se postigao politički uspjeh, bez obzira na stvarne namjere ili sposobnosti rješavanja problema.

Populistički pristup može zanemariti potrebne analize održivosti nekog projekta, stvarajući sliku da će dovršenje tog projekta automatski riješiti mnoge probleme. Također, političar može koristiti ovakvo obećanje kako bi pridobio podršku birača koji su zainteresirani za popravljanje tog određenog nedostatka, bez nužno razumijevanja svih izazova i komplikacija koje takav projekt može donijeti.

Ono što mene brine jeste da su naše populističke poruke prejednostavne. Kad već tražimo od naših političara da budu ugodni uhu, možemo li barem podići ljestvicu? Zašto je kod nas populizam “bit će minimalna plata 1000 maraka” i zašto je populizam “imamo spremnu vojsku?”