Zamišljam dolazak dalmatinskih turista na Bjelašnicu u januaru. Potrpali se Dalmatinci spremni za uživanciju na Bjelešnici, ili bližem im Vlašiću. Gepek pun sanki, pičiguza, pletenih rukavica, šalova i skafandera svježe opranih da se izbije iz njih miris jednogodišnjeg stajanja. Gepek ko šibica, djeca nazad, pod nogama im još po koji ruksak, termosice sa toplim čajem i deke za spavanje. Mama sa spremnim cekerima punim sendviča od šunke i sira pokušava se smjestiti na suvozačevo mjesto koje je već na pola zauzeto cekerima sa dodatnim materijalom za sendviče na planini.
Kao i svaka mama, zna da će mali gladni stomačići nakon prvog spusta do podnožja brda odozdo već početi jaukati kako su ogladnili. Nije joj teško skupiti se da smjesti hranu, kad zna da su cijene u restoranima na Bjelašnici previsoke, a da su samo za gorivo i smještaj za dvije noći dali cijelu božićnicu za koju su mogli popraviti krov stare kuće. Ali opet, znaju da nema ništa vrjednije od dječjeg osmijeha kada se mališan baci u snijeg.
Stigli su na Bjelašnicu, upozaravaju djecu da ne budu glasni, da malo tiše pričaju, jer lokalci mrko gledaju na Dalmatince kontajući “opet su nam došli oni ‘sendvič i topli čaj’ turisti”, koje Bog dragi ne može natjerati da uđu u restoran na topli čaj, nego po cijeli dan sjede u skafanderima na sankama i pijuckaju poluhladni čaj iz termos boce i promrzlim rukicama jedu sendviče koje im mama na licu mjesta pravi, baš tu u snijegu. Djeca k’o djeca, misle da će mrve pojesti gladne ptice, pa ne gledaju kad im ispadne pola sendviča, ali lokalci znaju da je to samo nekultura naših susjeda i da će tako zauvijek uništiti naše lijepe planine.
“Paradajz turisti”, sitna boranija i gazde
Ovo je naravno, izmišljena priča na poznatu temu o tome kako Bosanci uništavaju plaže na Hrvatskoj obali. Bosanci su na Hrvatskoj obali najveći predstavnici takozvanog “Paradajz turizma”. Šta su “Paradajz turisiti”? To su ljudi koji kada ogladne na plaži, na svoj prostirač iz rukasaka izvade paradajz, eventualno paštetu i jedu. Nikoga ne ometajući, nikome ne podnoseći pod nos to šta jedu, i naravno, ne ostavljajući smeće. Ovaj dio sa smećem nije uvijek tačan, ali se to ne odnosi isključivo na “Paradajz turiste”, a pogotovo ne bosanske. To najbolje znaju Splićani sa svojim EU turistima. Za bacanje smeća na plaži, kao i bilo gdje drugo, trebaju postojati velike kazne zbog kojih nikome neće pasti na pamet da to ponovi. Dakle, ovdje ne govorim o nekulturnim ljudima, nego o “Paradajz turistima”. Šta se njima ustvari zamjera? To što jedu na plaži, na izletu zbog kojeg su prevalili toliki put, a ne u pretrpanim lokalima, gdje se preznojavaju čekajući narudžbu. Da im je do takve vrste turizma otišli bi kod Želje na ćevape. Dodano, zbog bezborazno napuhanih cijena, više niko sa djecom ne želi ni proći pored tih lokala, čisto da se ne dovodi u nezgodnu situaciju. “Paradajz turisti” u ovoj priči nisu sitna boranija iz naslova, nego ljudi koji su od pošteno zarađenih plata, sa bezobrazno niskim satnicama, natrpali auto do vrha šlaufima, mišićima, ronilačkim maskama i kostimima propranim da se osvježe jer čakaju na korištenje već godinu dana, a često i više, i krenuli po nekoliko dana uživancije na moru.
Ne, u ovoj priči “Paradajz turisti” nisu sitna boranija, jer sitna boranija nema para nikada. I kada im se pruži prilika da nekoga oderu do gole kože, to će i učiniti. Sitna boranija misli da njihova ponuda ne vrijedi, i zato želi ugrabiti svaku priliku da zaradi prije nego i ostali shvate da stvarno ne vrijedi.
Tako će, ako može, naplatiti i zrak. Barem onaj rashlađeni. Jer, vjerovali ili ne, na četrdeset stepeni se u Dalmaciji dodatno naplaćuju sobe s klimom. Sitna boranija nema strategiju za zaradu, a niti poslovnog samopoštovanja. Sitna boranija nikada neće biti gazde, jer to ne znaju biti. Jer ne cijene svoju kuću i svoju obalu da bi se znali ponašati kao gazde. Gazde su nešto drugo.
Gazde i domaćini
Gazda zna da je domaćin i on domaćinski dočekuje svoje goste. To su sada u Dalmaciji arhaični primjerci koje samo sretni imaju priliku upoznati. Tako smo jedne godine i muž i ja upoznali jednog. Imali smo malo dijete, bezvezna primanja sa kreditima i znate već kako ide priča mladih parova. Skupivši lovu za par dana na moru, uputili smo se u našem napola živom Puntu u dalmatinsko mjesto Podaca. Prije toga smo preko neke aplikacije recervisali sobu kod gospodina Pjera i imali smještaj kakav vjerovatno mnogi samo sanjaju.
Čovjek nas je dočekao i odmah rekao da se poslužimo svim voćkama u ogromnom dvorištu, što nam je bio šok, jer se to inače “ne dira”. Nakon toga je insistirao da dođemo na roštilj koji organizuje u dvorištu za goste. Na kraju čak nije htio ni naplatiti puni iznos koji je zacijenio rekavši da ostavlja malom braci za sladoled. Gazda Pjer je znao da ga nećemo zaboraviti, da ćemo se vratiti i preporučiti ga dalje. Gazda zna da njegova ponuda zaista vrijedi, i zna da kratkoročna otimačina nije nikoga obogatila. Nadam se da će Dalmatinci uskoro vratiti taj gazdinski duh, jer to im više pristaje.
