Jako sam razočaran, a nije da sam bitan, u globalni neuspjeh sekularnog društva. Dok sam se tinejdžerirao devedesetih, zamišljao sam da će nakon tadašnjih balkanskih ratova i naš dio svijeta pristupiti sekularnom zapadu, i da će naše balkansko društvo kasti predvođenih klerom i vlastelom, a pogonjeni proletarijatom i kmetstvom, biti relikt prošlosti. No, međutim, relikt prošlosti je paneuropska sekularna civilizacija ukorijenjen sredinom stoljeća rednog broja dvadeseto.
Dok su plaćenici mira aktivno ignorirali, udruženo i pojedinačno, bujanje ponovnog rađanja religije, ponajviše islamske, i to u Europi, a dok su istovremeno jenjavali teokratski okovi u uređenijim islamskim državama Bliskog Istoka, shodna je reakcija bila oživljivanje kršćanskih vrijednosti, najvidljivije u Poljskoj, a onda i srodne vrijednosti u Nizozemskoj, Italiji i Njemačkoj. U Mađarskoj je na snazi, čini mi se, neki hibrid nacionalističkih vrijednosti, obojenih prozirnim vjerničkim premazom.
Dok su istureni zalagivači za ljudska prava puštali muslimanskim klericima sijanje šerijatskih motiva Europom, a sve u ime slobode, nedovoljno je bilo glasova koji bi racionalno – a ne mrzilački – upozorili na negativne posljedice religijizacije društva, bilo koje religije.
Jako sam razočaran da većina ljudi nije uvidjela negativni aspekt religije, pa umjesto što su avatari po internetskim komentatorskim prostorima obojeni kojekakvim zastavama osim ljubavi, nemamo društvo koje ima snage artikulirati argumente istine naspram argumenata mišljenja i pretpostavke. Ovako nećemo i ne možemo kolektivno ukazivati svima odjednom da pretpostavka nije činjenica, a pojedinačno nećemo stići daleko. Kler i vlastela koriste kolektivizaciju svijesti pojedinaca i drži na božijim uzdama plaćače poreza i davače sinova, ne postoji glas opiranja, i sve je manje pripadnika tih dvaju staleža koji svojoj pastvi ne laže svjesno, nego ako laže (a laže), to radi u potpunom uvjerenju da se govori o istini, usput naprosto ne uviđajući da se radi o pretpostavljenoj istini.
Većina pojedinaca svjesno ne vjeruje u svoje propovijedi, svjesno laže i zanoći s tim lažima, govore jedno a rade drugo. To znamo da je odavno tako, ali ne znam znamo li – što činimo po tom pitanju – da ih većina bitnih to radi svjesno, potpuno ne vjerujući, živeći nevjernički, ukostimirani u plaštove svetosti? Vjerojatno ne znamo, jer ne želim vjerovati da je moguće imati toliko pohođenih bogomolja svetim danima, i da su krcate hrpom licemjernih platiša poreza. Ako su pratitelji i sljedbenici svjesni svega, onda mislim da je društvo u još težem položaju.
Razočaran sam i bujanjem ideje o bitnosti nacionalnog identiteta. Koliko su mjesne zajedni i administrativni gradovi evolucija trgovine i ekonomije, toliko je – po mom mišljenju – zajedništvo nacije i vjere produkt populizma baziranog na pretpostavkama, a ne na sagledavanju stanja. Šokiram se iznova kad god vidim u vijestima i u komentarima spominjanje “stranaca” i “nacionalnog identiteta”. Mislio bi čovjek da je nacionalni identitet zapravo mogućnost opskrbe kruhom i uljem, a ne pjevanjem pjesme. Mislio bi čovjek da je društveni ugovor na razini čovječanstva, a ne nacionalne, etničke, ili vjerske grupe.