Jako malo gledam vijesti, a nešto malo gledam, no koliko god malo gledam, vidim mnogo pojava, ljudi i stvari koji rasformiravaju ono što je za mene neki bolji svijet. Proteklo stoljeće bilo je ono krvavih ratova (kao, uostalom i sva prethodna), a i ovo je stoljeće krvavih ratova, no uz sve vidljivije i naširoko prisutne podvale, licemjerja i beskrupuloznu sebičnost, hedonizam, nadmenost, dominaciju i ugnjetavanje.
Proteklo je stoljeće također bilo i ono u kojem je civilizacija bila usmjerena ka svemiru, a iako je fizička barijera putovanja kroz svemirske beskraje nepremostiva, ona u zamišljanju boljeg svijeta nije nepremostiva. Imali smo Zvjezdane staze, s kojima su pojedinci u civilizaciji mogli maštati da će u svom osamdesetogodišnjem životu možda doživjeti velike korake čovječanstva. Dostupnost kročenja na sve krajeve planete je omogućila maštati o tome da ćemo stvarno moći obići svijet, običan čovjek nije imao prepreku zamišljati putovanje i priuštivo razgledanje drugih krajeva planete. Svjetski mir, suradnja i zajednička aktivnost ka napretku bili su dio mog djetinjstva, iako sam i sam preživio jedan zapravo bratoubilački rat pun zločina i pun poslijeratnih profitera.
Prošlo stoljeće bilo je ono u kojem su filmovi prikazivali pozitivce i negativce, gdje je policajac bio pozitivac, umirao muški, borio se kao dobar momak protiv prljavih igrača, vjerovao u bolji svijet. I tada je svijet bio pun prljavih igrača, ali narativ koji je dolazio od vjernika u dobro dolazio je do širokih masa mog podneblja. Nažalost, to nije bio slučaj u afrikama, azijama i bliskim istocima, gdje se gajio neki drugačiji stav i pristup svijetu.
Maglovitost između laži i istine stoljećima su tema, ali danas ne treba proći mnogo vremena da svi vide događaj, i to već uokviren u narativ i priču. Civilizacija je dozvolila da se ratovi nastave, glasači i pučani dozvoljavaju da se ratovi nastavljaju, nitko nije spriječio širenje ratova, širenje prodaje oružja, nije došlo do odustajanja od naoružavanja, nije došlo do zaustavljanja pripovijedanja o nadmoći jednih nad drugima, nije došlo do ujedinjenja svijeta, a dolazi do razdvajanja svijeta – koji je nekad bio na putu ka ujedinjenju. I oni mikrosvjetovi, kao što je Europa i Europska Unija, savezi, makar i vojni, ali koji nisu imali – čini mi se – mnogo posla (savezi nemaju ni sad), rastaču se, pucaju po šavovima, a do mene dopire sve više vijesti o komentarima sretnih ljudi što je to tako, vidim likovanje što ujedinjenju ne ide dobro, vidim likovanje što nacionalizam i “domoljublje”, to jest “patriotizam” imaju sve više glasnih štovalaca. Ne znam je li glasna manjina ili je glasna većina, uglavnom ovi glasni su glasni, vide se, tu su, prisutni su, a oni u mogućnosti s pozicije moći gledaju plod svog rada. Naučne ustanove privržene vladama propagiraju izmišljene narative koji nemaju više ni potrebu potkrijepiti dokazima svoje tvrdnje, narativ je svetinja, baš kao i sve druge svetinje, i ne propituje se.
A mase su sačinjene od individualaca koji ne mogu upamtiti imena ljudi, mjesta ili približno vrijeme događaja, ne znaju imenovati pojave, i ne znaju na kraju ni tablicu množenja do 100, ne znaju imenovati ni osnovne vrste riječi u rečenici, i ne znaju imenovati ni osnovne prirodne pojave, ne znaju imenovati osnovne definirane zakone fizike, samo znaju da su sve te definicije, nazivi i usaglašeni rezultati “laž i podvala”. Koliko ja vidim, a evo recimo da jako loše vidim, većina ljudi je takva da ne zna imenovati ove osnovne pojmove pojava i događaja niti imena znanih ljudi koji su radili na identificiranju tih pojava događaja i (drugih) ljudi.
Kraljevi i dalje vladaju podanicima, i to ti je tako, a podanici su razjedinjeni, pa mnoge jedinke ljudi žive u nesreći i nemogućnosti života u sigurnosti, bivaju oteti, kidnapovani, ubijani, jači ubijaju i ugnjetavaju slabije, a mase kliču, prepune pojedinaca koji ne mogu upamtiti približno vrijeme poznatih događaja, čak i nedavnih, i eto tako nekako, živimo masovno unesrećeni, umjesto da pokušamo biti sretni.