Teško mi je nekad odvojiti vrijeme i pisati sve što smislim. Razmišljam nekad uzeti diktafon pa reći svoje misli u mikrofon, pa kasnije možda prepisati. Padalo mi je na pamet uzeti neku aplikaciju koja pretvara govor u tekst, pa pričati. Međutim, ništa od toga nije zapravo pisanje, barem ne ono koje želim postići. Želim sjesti i pisati, a ako nemam vremena, onda nemam ni pisanja.
Ja sam od onih koji čekaju inspiraciju, i to upravo ovog trenutka mijenjam u svom životu. Ako želim pisati, ne treba mi inspiracija, treba mi alat za pisanje. U redu je ako je to ovaj digitalni. Ionako što god napišem na papir moram prenijeti u digitalni format, ako ga već želim objaviti. Dobra stvar je u tome što ne mora nitko čitati. Još bolja je što nitko ni ne čita. Ovako mogu reći što želim, a inače bih morao paziti što pišem i kako pišem. Sav stil za koji se iole trudim, koristi samo meni. Volim pročitati što napišem, pa onda analiziram valja li išta. Uglavnom nisam zadovoljan. E, tu dolazi u igru neki potencijalni čitatelj koji nisam ja. Imao sam jednu koja je željela pročitati moju priču, ali spletom gluposti života, zauvijek ću baš njoj ostati dužan tu priču. Spomenem s vremena na vrijeme da ću tu priču moći dati na čitanje samo njoj, a sve ostale priče mogu poslužiti kao neki plan b.
Ona je uvijek imala plan b. Plan a je donosio vjetar gluposti, to jest, života. A život je jedna velika glupost. Zato njegovi planovi ne valjaju pet para. Plan b donosimo mi, kad primijetimo da bi se ovaj prvotni mogao izjaloviti. Uvijek se, zapravo dogodi baš to da život jako loše planira, pa moramo imati nešto u pričuvi. Ona nikada nije čekala dugo da aktivira plan b. Nekada bi krenula skoro odmah u zamjenski plan, prije nego dođe do prve začkoljice. Nekad nije moglo tako, pa bi se na trenutak rastužila. Meni je od svih tužnih stvari tužno baš to što joj nije pričuvni plan uvijek bio draži. Znalo je biti slučajeva kad je nevoljko pristajala. Ali, ona nije željela sebi odmagati, pa kad bi već morala okrenuti ploču, onda je uživala u glazbi s te druge strane.
Drago mi je kad znam da su to vidjeli i drugi ljudi koji mi nisu ništa dužni, a pokazali bi mi svoju ljubav prema mome djetetu. Mada, to dijete u mnogim kontekstima kao da je bilo isključivo svoje, a ne moje. Ipak, Zlatka i ja zadržavali smo pravo na ponos. Znali smo mi i kad je bila mala, prije Zagreba, govoriti, da je kao kakva svojeglava tinejdžerka. Nakon ljeta u Zagrebu, bogme je bila odrasla osoba. Dodao bih još, toliko odrasla da je znala nadoknaditi propuštene dijelove djetinjstva, kao što je igranje na vodi, ljubljenje životinja, posebno puževa i kojekakvih drugih hladnokvrnih gmizavaca, sa eggzoskeletima i bez krzna, koji nisu sisavci… a voljela je svoje krznaše i pread, ponajprije mačku Micku, a onda jako mnogo Eddija i Emmu, tigrice, ptice. A psi lutalice bili su joj omiljeni. Mi i sad u autu imamo hranu za pse, ako naiđemo gdjegod na kakvog psa lutalicu.
Na selima je voljela milovati domaće životinje, davati komplimente, poput „gospođo, divna vam je krava“. I hranila je koze, milovala jariće. I voljela je ljude. Ja stvarno, ali stvarno ne poznajem osobu koja je toliko bila nesebična, dakle, ne poznajem osobu bilo kojeg uzrasta i s bilo koliko iskustva, ili s manjkom iskustva, koja je bila cijelog života toliko iskreno nesebična, kao što je ona. Bez kalkuliranja, uživala je nekome nešto dati, s nekim nešto podijeliti. To joj je bilo urođeno. Druga djeca znaju biti škrta, znaju svojatati stvari, ne dati, odrasli i pohlepa da i ne spominjem. Ali ne i ona. Ako je imala nešto, to je koristila da pomogne nekome i da na neki način netko drugi osjeti vrijednost toga što ona ima. U trgovinama je mogla nešto poželjeti, ali je malo tko kao ona znao reći da se to i ne mora kupiti. Prenijela je na svog mlađeg brata makar malo principa „idemo samo malo gledati igračke“, mada smo mi postali popustljiviji. Takva je bila sama od sebe. Zlatka i ja često kažemo, nismo nijedno odgojili, samo smo ih pazili. A gle, ispali su dobra djeca. Nadam se da će ispasti i dobri ljudi. Dunja je postala vječni čovjek. Zato što je nadmašila te ljudske fore življenja, a život je ionako jedna velika glupost.