Da nema bogova u glavama ljudi, možda bi se civilizacije dogovorile o zajedničkom životu i globalnoj uniji naselja i regija, možda bi, možda ne bi, a ovako, s bogovima u našim svemirima, znamo sigurno da ćemo vječno biti razjedinjeni. Ne zato sto kraljevi i vlasnici ljudi misle da to nije dobro za ljude, nego baš zato što oni tako vladaju. Svjesni da će vladati svojom pastrvom, i da neće slobodnim divljim konjima.
Da nema bogova u glavama ljudi, ne bi se moglo od mozgova napraviti užarenu masu, a onako? Umjesto osobnih iskustava, te čunjeve na kraju staze povezuje nešto izvanjsko zajedničko. Skupiš čunjeve u zajednicu i onda ih porušiš. Kad bi ljudi makar bili kao pitke na traci, pa da ih moraju jednu po jednu gađati…
Da nam bogova u glavama ljudi, no, dobro, možda bi netko drugi zasjeo na tron plemena i rodbinskog saveza, pa bi rekao da je brak svetinja, makar muž bio nasilan, a slobodna žena je razvrat, makar nitko ne znao ni značenje te riječi.
Svi argumenti iz božanske kuhinje su apstraktni i vidljivi u budućnosti ili u svijetu duhova, i to može biti u redu ako ljudski argumenti za neku ideju također nisu vidljivi i jasni. Ali ne znam zašto je bolje dati prednost nekom „možda“ pored nekog sigurnog. Kad se dvije možde natječu, u redu.
Ali pošto su glave ljudi pune bogova, u nečijoj glavi jedan, u nečijoj više njih, moždane vijuge nisu tabula rasa, nego su već spremljena čorba, puštena da krcka na tihoj vatri, da bude ukusnija kad Olimpljani budu pravili pauzu.