Drugi svjetski rat je odavno završen. Berlinski zid je odavno već prošlost. Europa je odavno već ujedinjena. Temelj ujedinjenja bio je poraz njemačke nacističke ideologije i rađanje njemačke demokratske ideologije. Sloboda trgovine i liberalizam, prihvatanje socijalističkih naprednih ideja koje su omogućile razvoj demokratskih društava u kojima se oni koji mogu brinu za one kojima je potrebno, elementi su moći Europe. Kod nas na Balkanu, traktori prošlosti su izbrazdali staze mira i progresa, al opet će nam polja biti nesijana, niknut će samo korov, i to onaj koji voli uzorano tlo, ne onaj klasični i prepoznatljivi iz helikoptera, koji bije iz kamena i naoko neplodne zemlje.
Prethodnih su dana ustaše pod krinkom Hrvata obilježavali stradanje ustaša i civila na Blajburgu ’45. Kod nas postoji termin “žrtve Drugog svjetskog rata i poraća”. Kao eto, pobjednici su i poslije rata pretvarali ljude u žrtve. Kao da barem taj rat nije poprilično crno-bijel. Jedan od organizatora tih obilježavanja je rekao da su civile, djecu, svakako razoružane ustaške vojnike, ubijali, kako reče, od Blajburga pa širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine i bacali ih u jame.
Time svakoj civilnoj žrtvi psuje mater, time se sere na kosti svim nevinim stradalnicima koji su poginuli od partizanskih ruku.
Hodže uče hatme i fatihe stradalnicima, dakle, ljudima koji su do zadnjeg dana – nakon što je i vražiji Hitler propao, ustaški lideri su nagovarali narod na borbu, i onda bježanje. Sami lideri su uspješno pobjegli, svakako ne preko blajburga. E sad, šta je problem – pa problem je što zagovarači tih sjećanja na stradanje zagovaraju i sjećanje na te izdajničke lidere. Ne ide to baš jedno s drugim. Jedno su “žrtve”, a drugo su “žrtve u ime te ideologije” koju predstavljaju lideri.
Primjer, Ahmići, pokolj civila, među njima djeca. Ako bi na obilježavanje stradanja Ahmićana dolazili isključivo mudžahedini ili nekakvi zagovarači turskog sultanata, bilo bi čudno, ne?
