Šestogodišnji S.M. boluje od teške bolesti, te je prinuđen ići vani na liječenje. Pozovite petoznamenkasti broj i pomoziteba ovom preslatkom dječaku.
Djevojka L.C., prelijepa studentica medicine, boluje od teške bolesti. Inače voli slikati i volontira u lokalnom skloništu za životinje. Okrenite petoznamenkasti broj i pomoziteba ovoj divnoj djevojci da preživi.
Ovo je Z.K., samohrana majka dvoje maloljetne djece, zbog teške bolesti ne može se zaposliti. Pomoziteba ovoj dječici da ne ostanu siročad.
Ovo je pedesetogodišnji R.S., ratni vojni invalid. Obolio je od teške bolesti, i potrebna su mu novčana sredstva da dobije mjesečnu terapiju. Nazovite petoznamenkasti broj i pomoziteba ovom dobrom čovjeku i heroju…
Koliko puta dnevno vidite ovakav poziv? Okrenete li broj svaki put ili ipak zastanete i pročitate objavu, razmislite o teškim uslovima u kojima ovi nesretni ljudi žive i odlučite za koga ćete danas okrenuti petoznamenkasti broj? Koje objave vas najviše dotiču, djeca, stariji, majke maloljetne djece? Imaju li prednost ako su recimo prije bolesti volontirali u javnoj kuhinji? Diskvalifikujete li u startu ljude koji imaju preko 60 godina pa ćete odlučiti da su oni dovoljno proživjeli? Bolje je možda nazvati za dijete i dati mu šansu da živi?
Teške odluke na dnevnoj osnovi. Jer, realno, ako bismo svaki dan zvali za sve ono što nam dolazi, mogli bismo mjesečno potrošiti dobar dio ne tako dobre plate na telefonski račun.
Ne brinite, odgovor već znamo iz vijesti koje dobijemo sa stranice Pomozi.ba koja nam s radošću podijeli vijest kako je u roku od 24 sata skupljen iznos “za malu K.M.” da ide na liječenje u Tursku. U ovako kratkom roku sredstva mogu prikupiti samo još samohrane majke, eventualno samohrani očevi s mnogo djece, pogotovo ako su ih majke napustile. Nešto duže treba većoj djeci i odraslima bez djece, a stariji skoro da i nemaju šanse da im se skupe sredstva. Iznenađujuće loše kotiraju i ratni vojni invalidi u koje se inače kunemo na bitne datume.
Teške odluke, zaista, jer evo recimo, ako se bližiš sedamdesetoj i imaš penziju za 40 godina uredno uplaćivani radni staž, a zavod za zdravstveno osiguranje ti ne odobri lijek, onda si u jako lošoj poziciji, jer skoro da nemaš nikakve šanse da se za tebe prikupe sredstva na Pomozi.ba.
Pomozi.ba, koja nam je postala i javna kuhinja, glavna socijalna ustanova i zavod za zdravstveno osiguranje, već odavno je prebukirana. Ti vrijedni ljudi više se i ne bave humanitarnim radom, nego poslovima za koje postoje institucije gdje je zaposleno pola radno sposobnog stanovništva u BiH, uglavnom familije članova vodećih stranaka, a koje također plaćamo. Dobro, ne okrećemo petoznamenkasti broj za njih, ali svaki put kad odemo u prodavnicu dio je na računu, poznatiji kao PDV, koji ode njima. Kada dobijemo izvještaj o plati, dobar dio je na tom papiru koji ode njima.
I opet, mi u šutnji, pokunjeno, a krajnje licemjerno, čitamo tužne sudbine sretnih nesretnika koji su dobili na tomboli da dospiju na stranicu Pomozi.ba, te ih mjerkamo, onako merhametli, dijelimo i odlučujemo kome bismo podarili život. Za koga ćemo zaraditi dobro djelo.
Dobro djelo, poznata bosanska fraza koja znači trampu za bolje mjesto kod Boga. Skoro kao kupovina radnog mjesta, ili odlazak doktoru s kovertom. Dobro djelo u kombinaciji s merhametom i saburom sve ove godine vodi nas u propast, jer više ne postoji dobro djelo kao takvo, nego automatski znači trampu za nešto, bilo da je to Božija milost na onom svijetu ili će Bog tu milost spustiti preko rođaka iz stanke da ti našteli tender, da dobiješ posao ili da dođeš do doktora preko reda. Ako nismo to dobili, onda na red dođe sabur, bit će drugom prilikom, doći će i naše vrijeme kad će nas Bog nagraditi za sve one pozive petoznamenkastog broja. I tako u krug.
Hoćemo li ikad shvatiti da dobra djela, sabur i merhamet, nisu baš svaki put dobitna kombinacija? Da bi mnogo bolje dobro djelo bilo insistiranje da se obezbijedi lijek ljudima. Da ne moraju priložiti CV i motivaciono pismo kako bi im se mi smilovali i okrenuli petoznamenkasti broj. Da ne ponižavamo više te jadne iscrpljene ljude koji su već u ludilu zbog bolesti time da im slika iskače na svakom koraku kako bi im se mi smilovali i odradili dobru trampu s Bogom. Dobro djelo je učiniti da nas više ni jedno dijete ne dočeka na fejsbuk zidu između izvještaja na putevima i slika haljina sa SFF-a, i s osmijehom mami da mu uplatimo 2 KM za liječenje. Je li prećutno legalizujemo prosjačenje, dok se novcem te djece kupuju auta i plaća luksuz smradovima na vlasti već trideset godina? Je li tako zamišljamo da funkcionišu dobra djela?
Bogami, dabogda.
