Dok su djeca mala, mi odrasli njih prepadamo Deda Mrazom; kažemo im da im on neće donijeti poklone ako ne budu mirni, poslušni i “dobri”. Kad malčice porastu, strah od Sjevernopoljca zamijenimo strahom od sveopćeg milostivog dobročinitelja. Zaboravio sam spomenuti osim straha i očekivanje nagrade; prvo u vidu kvalitetne a ne bezvezne igračke, a onda nešto kasnije u vidu rasjke vječnosti. Djecu prvo uvodimo u boga koji je zapravo više tužan zato što su djeca zločesta, a tek kasnije im kažemo da je zapravo pomalo i ljut. Ljut je prvo zato što se Jozo nije na (na vrijeme) pojavio na zajedničkoj molitvi, što Mujo nije uplatio doprinose za održavanje bogomolje, što se Rajesh najeo junetine, što Rikard nije Al-Osobi objsanio kako se pravilno grize hostija, što Dimitar nije žrtvovao svoja prsa za kozmičku pravdu, a bogami i što što se Ivica zaljubio u Hasana a ne u Ivanu, ili makar Marka, i što su Nyeng i Gupta dobili posao, a ne Tomo.
Postoji više vrsta bogougodnog življenja; profesionalno i osobno. Oba vida mogu biti u skromnosti i raskoši.
Osobno bogougodno činjenje može biti pod nadzorom profesionalnih skromnika ili raskošnika. Raskošnicima je za raskoš neophodna materijalna stimulacija, inače im bogougodnost ne miriše najljepše.
Sva literatura dostupna zapadnoj i sjevernoj hemisferi aludira, sugerira i poziva na skromno bogougađanje, i za pretpostaviti je da takvi bogougodnici u svojoj skrovitosti osvješćuju svoje činjenje. Onaj strašni dio ove priče je nesprečavanje raskošnih bogougodnika u svom javnom činjenju, što je suprotno i naracijama, a svakako i ugodnosti.
Jako sam razočaran što novi tinejdžeri i tridesetogodišnjaci hrle ka plamenu rajskih vrtova, odveć naviknuti na plaćanje poreza kleru, odveć otupjeli na neugodnosti bogougađanja.