Dok prilazim kafe aparatu razgledam ima li na klupama praznih mjesta gdje bih mogla odmoriti misli. Ugledam idealnu, niti je pretrpana pa da sam prisiljena slušati tuđe sumorna priče, niti je potpuno prazna i otvara mogućnost dolaska potencijalno pričljivog sugovornika kojeg ni u kojem slučaju ne želim. Požurim prema kafe aparatu, gotovo u panici ubacujem kovanice kako bi mi što prije uzvratio toplom kafom, pa žurnim korakom krećem prema svome mjestu. Ne gledam na stranu u strahu da ću ugledati nekog bolesnika kako sporije od mene prilazi stolici, pa ću morati kulturno odustati od sjedišta u njegovu korist. Pobjednički sjedam na svoju stolicu i dok jedva čekam prvi pih napitka koji mi već polako prži ruku, spuštam torbu na prvu klupu do sebe i nehotice pogledam pod na mjestu pored sebe. Pogled mi zastade na kesi za dren koja se klatila ispod klupe. “Opet vi”, reče mi starija gospođa simpatičnog vraglosatog izraza lica. Na trenutak sam se zaledila i shvatila da sam ustvari nju pokušavala izbjeći u čekaonici, jer je poslije onog razgovora od jučer nisam mogla izbiti iz glave. “Dobar dan”, kažem. Pita me jesam li razmislila o onome o čemu smo pričale prošli put. Odgovaram pitanjem u sebi, zar sam ja jedina osoba s kojom je pričala. Naglas iscijedim “Ne”. Gospođa se nasmije i nastavi. “Imam jedan vic”, reče mi, i bez mog bilo kakvog znaka zainteresiranosti poče pričati. “Znate li zašto je Bog dao prednost muškarcima nad ženama?” “Ne”, rekoh. “Jer se slabijim uvijek daje prednost”, reče i nasmija se tako jako da joj se kesa s tečnosti još više zaljulja, te mi se na trenutak činilo kako bi se tekućina mogla proliti iz nje. Sad sam već izgubila želju za kafom i u sebi planirala da odem u drugu čekaonicu na kafu.
