Obljetnica ili Loše vrijeme u Sarajevu

Vjerojatno ću zauvijek mrziti listopade i studene. Prije sam ih volio, zbog boje lišća koje sam volio pritiskati kad padne s grana. I zbog boje neba kad se nebo okrene od Sunca, pa ono sa strane probija nebeski svod. Volio sam šetati u jakni, odjeven da se zaštitim od zahladnjelog vremena, ušuškan u duge rukave. A sad, nakon onog studenog iz 2025., malo što ima ikakvu boju. Svako vrijeme mi je loše vrijeme, i kad je toplo, i kad je hladno, i kad je vruće.

Oduvijek sam bio nesklon onom srajevskom vremenu kad je ujutro hladno da prsti otpadaju, a u podne vruće u odjeći koju pripremim za taj dan. Oduvijek sam bio nesklon hrpama ljudi koji me mimoilaze. Nisam ljubitelj ni zraka koji miriše na iskorišten truleks. Ali sad, nesklon sam sebi koji prolazim pored ljudi. Nesklon sam svojim nozdrvama koje udišu ikakav zrak. Nesklon sam prema svojim dojmovima stvari i pojava.

Čini mi se da su oko mene stalno neke tužne obljetnice. Nesklon sam prema tužnim obljetnicama. Ali danas se nemam snage ni osvrtati na datume, jer ne želim znati kad je planet bio u istom položaju u odnosu na Sunce kad je stala moja prošlost i kad je počela moja vječnost. U toj prošlosti je ostalo pola mene, u ovoj vječnosti se krenulo raspadati drugo pola mene.

Čini mi se da moram tako, navodi me ova sebična ljubav prema njima dvojici, ali moram živjeti još malo. Zamišljam u toj svojoj sebičnosti da me vole i da im trebam. Pa eto živim.

Ovo loše vrijeme u Sarajevu obuzima mi misli, pa ne moram brojati korake dok Mrvica i ja prolazimo kroz ljude i zrak. Ipak, stalno se osvrćem, jer mi datum nimalo ne odgovara. Jesen mi ove godine ne odgovara. Na jesen je obljetnica. Na današnji dan sve je počelo prestajati.

Jesen u selu