Nema mi je odavno. A ima još vremena da postane još odavnije. Što ću tek reći za dvadeset godina. Ugledam je umom, ugledam je, zapravo, očima. Gledam je očima, mjesto gdje je stajala, gdje je sjedila, i vidim je. Jasno mi je da vidim nešto prozirno, u mozgu urezanu projekciju nje, i znam da trzam um, oči gledaju, a um reagira kao da spava i sanja. Kad je hoću vidjeti, čini mi se da mi se mozak trza. Imam osjećaj da mi je mozak gitara u koferu koja se trese u vlaku. Kao da mi je između mozga i lubanje hrpa stiropora ili neke pjene u kojoj mozak lebdi. Kao da ja lebdim dok sjedim.
Prokleta strijela vremena. Ali na njoj lete Zlaja i Ahmi, rastu. Ahmi se mjeri u visinu. Svaki da provjerava i ažurira podatke na zidu. Ona, uvijek će mi biti ista. Jednom sam je sanjao odraslu. Činilo mi se da je ona osobno došla u san, da mi se pokaže kako i ona raste. Kad bi postojali duhovi, sigurno bih je mogao posjetiti i vidjeti. Ne postoje. Ne mogu je posjetiti ni vidjeti. Ali postojim ja i postoji ona. Nekad sam mislio da mi trebaju duhovi, pa sam ih tražio i dozivao. Ali, sad znam, ne trebaju mi duhovi, pa mi je svejedno što ih nema. Da postoji kakav božanski stvoritelj, možda bi osigurao vječan život svojim dobrim slugama. No, drago mi je što mene njegove prljave ruke ne dodiruju. Ne trebaju mi duhovi da budem blizu nje. Odem na groblje. Tu je ona. Tu sam sjeo s njom u raku da je spustim, a kad je izašao onaj dio nečega što sam bio ja, ostao je drugi dio nečega što sam bio ja. I sad čekamo.
Kad Zlatka i ja dođemo na groblje, ne ujedinim se ja samo s njenom blizinom iz groba, nego i sa sobom iz tog groba. Zbog toga i osjećam da sam tu potpun, kad sjednem na onaj susjedni grob. Najpotpuniji sam bio kad njih troje spavaju, a Zlatka i ja možemo komentirati kako su lijepi i živi i zdravi. Gledamo ih kako spavaju, na hrpi na našem krevetu. Kako je koje od njih dolazilo, tako se pridruživalo nama na našem krevetu. Petero nas je spavalo na krevetu, i Micka. Sad četvero, i Micka. Najsretniji i najpotpuniji sam bio kad su sve troje tu, to je znak da su uspješno okončali dan, i zdravi spavaju. Čekamo ponoć da i mi legnemo s njima, da ih grlimo i da se uspavljujemo s njima.
Ona treba mojim očima. Treba mojim rukama. Teško mi je mozgu narediti da vidi nešto čega nema. Um po svome, vidi što želi vidjeti kad on to želi, a ne kad ja želim. U ovom smislu, ne znam što sam ja, a što je moj um. Svejedno je. Suština je da je nekad vidim, ugledam je, nekad je omirišem i osjetim njeno mekano rame na usnama, osjetim njen obraz na svom čelu, i njeno toplo čelo na mom oku. Tako sam joj mjerio temperaturu. Prislonim joj čelo na oko, držim dvije sekunde, i osjetim je li joj temperatura povišena. Majku mu, bila je. Nedostaje mi njeno rame i njen obraz, pa prislonim svoju šaku na usne, poljubim i puhnem u svemir i opet poljubim pa obrišem o svoje čelo i o svoja prsa. Poljubac je recipročan. Ona je ja.
