Sarajevo je 1998, kad sam išao u srednju školu, izgledalo kao grad onaj iz osamdesetih. Neki omladinac iz vremena olimpijade tek je ulazio u tridesete, dakle, pun nade i života. Vratila se struja, vratio se mir, krenulo se s pokušajem reuspostavljanja života. Problem je renoviranja fasada u tom trenutku izgledao kao prolazna stvar, i stvar skore prošlosti, za jednu zemlju koja se oslobodila komunističkog mraka, koja je još doduše bila u tunelu demokratije, ali svjetlo se jasno vidjelo na njegovom kraju.
Taj kraj, uspostavit će se, nije nikada stigao. Stigli su – floskula je – nepismeni ljudi bez muda i stila. Tehnologija i industrijska revolucija je i dalje naša perspektiva, moderno razmišljanje, što bi se reklo, izvan okvira, još nije došlo na red.
Današnjeizgrađena naselja zbijenija su, a imaju više ljudi u sebi. Primjer je Otoka i Nova Otoka. Na onoj običnoj, u prostoru otprilike 300×200 napravljeno je naselje s hrpom livade, trave, relativno uskih zgrada u kojima su stanovi dvostrani, uglavnom. U naselju se nalaze škola i vrtić. U Novoj Otoci, koja je na prostoru od oko 200 x 240, ima više stanovnika, jedva imalo prostora između zgrada (a to je mnogo više prostora u poređenju sa stupskom novogradnjom), i naravno da nema škola.
Semafori na Bulevaru Meše Selimovića udaljeni su između 500 i 600 metara. Isto je i s paralelnom cestom na Kolodvorskoj, Envera Šehovića i Fetaha Begovića.
Ali na novonastalim naseljima u ulici Džemala Bijedića, semafori i kružni tokovi udaljeni su jedni od drugih po 200 metara, negdje ni toliko. Naravno uz pregršt prilaza i uključenja s divljih naselja. Ne možda divljih u legalnom smislu, ali svakako da u urbanističkom.
