Razočaran sam što ljudi nisu gledali Zvjezdane staze ili ako jesu, odmahnuli su očima, glavom i televizorom, prebacili na emisiju u kojem žiri i publika biraju nove estradne zvijezde, i u ime boga pojeli svoj obrok pred spavanje.
Nisam iznenađen, nego razočaran. Održava me nada u postapokaliptični život u zajednicama gdje će entropija moždanih ćelija homosapiensa biti stvar sramotnog dvadesetiprvog stoljeća, a gdje će tadašnja trenutnost (tada ćemo reći da je to “sadašnjost”, analogno onome da će sutra postati danas, kao što je danas jučer bilo sutra… ili kako već ide ona lirika.
Uglavnom, zamišljam: analogni svijet će zamijeniti digitalni tako što će internetske vrleti ustupiti prostor aromatičnim vjetrovima punih kisika u zraku, a snjegovi s vrhova isključivo visokih planina opet će se početi spuštati ka dolinama naših altruističnih potomaka.
Empatija je prije nas napustila Zemlju i otišla na Mars. Ili je iščezla. Ne vidim treću mogućnost. Možda je zapravo ima u nekim mizantropima, nekim drugačijim, koji možda vole život, a ne vole čovjeka, homosapijensa s nagonom vjeverice, skupljača materijala za bolje sutra.
Povijest je učiteljica života, ali seže u prošlost i broji se u danima jednog tjedna. Svaki novi ponedjeljak je nova era, a sve se iz prethodnih era zaboravlja. Evoluirali smo da nedjeljom palimo memorijski reset i učimo svijet iznova. Ponekad nam neki pametniji autoriteti od nas, kao što su vračevi i samoproglašeni božiji prijatelji, kažu šta je bilo prije nas, to jest prije dvije godine, jer mi očito ne znamo. Točno i precizno nam ukazuju na točke povijesti koje moramo znati, a one nikad nisu prošlogodišnje povećanje poreza, pljačke vladajućih koalicija i pravljenje dvorova njihovih poslušnika na otocima sreće, izoliranim zemljoposjedima, gdje mi, osim kao kmetovi, nemamo pristup. Dobrodošli smo na njihove skupove, gdje će nam oni s katedri i bina objašnjavati što nam je činiti.
Prije, dok nije bilo mobitela punih dostupnih informacija, morali smo čitati tiskane listove. Morali smo ih fizički uzeti, prstima listati, čuvati stranice po vjetru da nam se ne razlete. Oni koji nisu željeli, nisu čitali. Nisu išli u knjižnice, nisu kupovali knjige u knjižarama. I svi su znali da ne čitaju, da ne znaju. Oni koji bi čitali makar nešto, nešto su i znali, i drugi su za njih govorili “on mnogo čita”. Danas ne znamo tko čita a tko ne čita, jer svi potencijalno čitaju. Ne mora se više proći kroz magični portal ulaznih vrata knjižnica, nego na istom onom ekranu gdje su kratki snimci žena koje skidaju majice i muškaraca koji pokazuju svoj ponos, e tu se nalaze i ostale bitne informacije za život i za znanje šta je bilo, to jest, što je bilo.
Isti onaj prozorčić u svijet kratkih klipova gdje plastična naličja ljudi objašnjavaju gledačima kako svijet funkcionira, isti taj prozorčić predstavlja obrazovanje, i samim tim nudi veliko samouvjerenje u saznanje. Više nitko nema da ne zna, svi znaju, i svi sve znaju. Dokaz – onaj plastični prozorčić koji funkcionira kad se elektrikom napuni baterija od litija za koji su se trovala djeca koju ne znamo, koja nam nisu bitna.