Pitam se znaju li udruženja za prava žena da im na konferencijama o pravima žena, panelima o jačanju ženskih prava, diskusijama o rodnoj jednakosti i sličnim aktivnostima na temu ženskih prava, nikad nije prisustvovala, niti će ikad prisustvovati, niti je ikad čula da postoji takvo nešto, niti jedna žena žrtva nasilja, ni iz grada u kojem se održavaju svi ti paneli, diskusije i edukacije, a pogotovo ne žena koja živi u nekom selu iz kojeg joj treba tri sata vožnje lošom cestom, autobusom kojeg nema i novcem kojeg ima još manje.
Ovih dana vidim na fejzbuku da se jedna ženska nevladina organizacija bavi edukacijom političarki i njihovom pripremom za predizbornu kampanju na lokalnim izborima u BiH. Na prvu mi se učinila suludom ideja da se posjećuju i educiraju najmoćnije žene iz pojedinih opština koje su preko različitih stranaka itekako uspjele naći svoje mjesto u političkom životu i obezbijediti sebi veoma ugodan život. Svađajući se protiv dijela sebe koji brani sve žensko, pa i najgluplje inicijative, otišla sam na fejzbuk stranicu tog udruženja vidjeti čime se inače bavi i dokazati skeptiku u sebi da je ovakav projekat samo dio aktivnosti koje su inače posvećene osnaživanju žena kojima pomoć stvarno treba.
Odmah na početku me je obeshrabrilo nekoliko izvještaja s panela, diskusija, prezentacija gdje se uglavnom okupljaju žene koje su davno ostvarile prava o kojima žene iz manjih gradova, ili iz ruralnih krajeva BiH, mogu samo sanjati. Dok je skeptik u meni likovao, uspjela sam oko sebe napipati roze naočale, te ih ponovo nabaciti i krenuti u potragu za izvještajima o aktvinostima na temu edukacije žena iz ruralnih krajeva u BiH o pravima koje mogu ostvariti, aktivnostima plaćanja advokatskih usluga ženama koje nemaju novaca niti da plate sudsku taksu, a kamoli bilo kakvo pokretanje postupka protiv zlostavljača, ali nažalost nisam pronašla ništa. Grozničavo sam jednom rukom pridržavala roze naočale na nosu pokušavajući naći edukacije koje su udružene feministice organizovale na selima, u mjesnim zajednicama izvan gradova, a gdje su nudile besplatne pravne usluge iz oblasti porodičnog zakona ili zakona o pravima radnika. Opet ništa.
Pokušavši ušutkati skeptika, objašnjavam sebi kako nije posao ovakvih udruženja baviti se direktno porodičnim nasiljem i kako im je primarni cilj ekonomsko osnaživanje, krenem u potragu za inicijativama o edukaciji žena u malim opštinama i selima o mogućnostima zarade, bilo od zemljoradnje, stočarstva, ručnog rada, usluga čuvanja djece i starijih, higijenskih usluga i svih opcija kojima bi se utržio rad žena, a one ojačale, ali opet nažalost ništa ne pronalazim.
S izblijedjelim sjajem na rozim naočalama, ali i dalje u vjeri u feminizam, kažem skeptiku u sebi, sigurno su kandidatkinje na lokalnim izborima uvrstile u svoj program osnaživanje žena u svojim zajednicama. Dobro sam ga nasmijala.
