Prvi svjetski rat je počeo davno, kada su naši patriotski lideri nagovorili mladiće da uzmu barut u ruke, napune barutom snajper i smaknu ugnjetavača koji je zabranjivao sve slobode običnog čovjeka, a posebno njihovih vlasnika. Obični ljudi nisu imali vlasnike nego nadređene.
Austrougari, ti isti koji su nekada držali naše teritorije pod svojom čizmom, nisu donijeli ništa dobro našem narodu. Možda bi izuzetak bio ceste i željeznica. Oni su napravili te ceste i željeznicu da izvlače rudu iz naše zemlje. Austrougarska je bila samo jednostavna vojna sila koja je nametala svoju vlast, i samo zbog svojih potreba napravila nam je nešto putne infrastrukture. Ceste, željeznice, mostovi – sve su to tragovi koji su ostali iz njihovog vremena, koji nas podsjećaju na zlo koje nas je snašlo. To je zlo okupatora. Zahvaljujući njihovoj infrastrukturnoj izgradnji, naša zemlja je postala povezanija, što je omogućilo lakši promet robe i ljudi, robe u njihove prijestolnice, ljude u njihove vojske. Naši ljudi su ginuli za njihove lidere, umjesto da ginu za naše lidere. Koliko je samo mladića naše gore listova ostavilo svoje kosti u bunkerima daleko, umjesto da su ostavili svoje kosti u bunkerima blizu.
A što je s obrazovanjem? Da, Austrougari su nametali svoj jezik i kulturu, i kako bi to drukčije mogli ostvariti osim u obrazovnim i kulturnim ustanovama. Tako su otvorili mnoge škole i sveučilišta na našim teritorijima. Obrazovanje je postalo pristupačnije za šire mase, a mladi ljudi dobivaju priliku za obrazovanje kakvu nikada prije nisu imali, sve u cilju da to budu školovani Austrougari, umjesto neškolovani naši. Svašta su naučili našu omladinu, osim poslovice “neka svoga makar i u gori vuka”.
Dalje, ne možemo zanemariti i njihov “doprinos” kulturi. Austrougarska monarhija bila je šareni miks različitih kultura i tradicija. Kroz tu raznolikost, naša kultura je postala siromašnija i zaboravila je na sebe. Svoje ne damo tuđe nećemo. Ali oni nam nisu dali da tuđe nećemo. Otvorili su nam muzej samo da opterete gradski i državni budžet za održavanje. Glazba, književnost, arhitektura – sve su to područja gdje su Austrougari ostavili svoj trag, a zameli su naš trag. Naša domaća arhitektura, odnosno turska, zapravo, nema veze. Uglavnom, eto.
I ne zaboravimo na zdravstvenu skrb. Austrougarska monarhija je također unaprijedila medicinsku praksu na našim teritorijima, samo da bi naši ljudi mogli dulje živjeti i ići raditi za njih. Bolnice, medicinske škole, istraživanja – sve su to oblasti gdje su nam naudili jer umjesto na bolovanje, moramo ići na posao.
