Početkom ove, 2024. godine, u BiH se počelo govoriti o kažnjavanju apstinenata od glasovanja na izborima. Time se želi stvoriti privid težnje za demokratičnošću, dakle, da svi punoljetni ljudi moraju glasovati, a ne kao do sada, da i mrtvi to mogu raditi.
Jedna od ikona demokratičnosti je SAD. Međutim, nije ni tamo uvijek cjvetalo cvijeće. Bit će da isprva nisu shvatili kako sve mogu varati prilikom brojanja, pa su za početak za suzbijanje volje većie odličili uvesti nešto što bi se opisalo kao porez na glasovanje.
Podrijetlo takvog poreza u Sjedinjenim Američkim Državama povezano je s agrarnim nemirima 1880-ih i 90-ih godina, što je kulminiralo usponom Populističke stranke na Zapadu i Jugu. Populisti, stranka siromašnih poljoprivrednika, pružili su Demokratima u tim područjima jedinu ozbiljnu konkurenciju koju su iskusili od završetka Rekonstrukcije. Intenzitet natjecanja doveo je obje stranke da vrate Afroamerikance u politiku i natječu se za njihov glas. Nakon što je Populistička stranka poražena, demokrati su izmijenili ili sastavili nove državne ustave kako bi uključili različite uređaje za lišavanje prava glasa raznim skupinama. Kada je plaćanje “poreza na glavu” postalo preduvjet za glasovanje, siromašnim Afroamerikancima i često siromašnim bijelcima, koji nisu mogli platiti porez, uskraćeno je pravo glasa.
Porezi na glavu različitih odredbi opstali su u južnim državama do 20. stoljeća. Neke države su ukinule porez u godinama nakon Prvog svjetskog rata, dok su ga druge zadržale. Njegova upotreba proglašena je neustavnom na saveznim izborima Amandmanom XXIV. na Ustav SAD-a, koji je stupio na snagu 1964. godine. Godine 1966., Vrhovni sud SAD-a, idući dalje od Amandmana XXIV., presudio je u slučaju Harper protiv Virginia Board of Electors da su države pod jednakom zaštitom Četrnaestog amandmana ne mogle nametnuti porez na glavu kao preduvjet za glasovanje na državnim i lokalnim izborima.
U BiH danas nastoje pridobiti da što više ljudi glasuje, jer pored ostalih razloga, vladajući – koji su jedini u prilici mijenjati zakone i odredbe – vide u masovnijem glasovanju zapravo bolje rezultate za sebe. Retorika koju prosipaju evidetno polučuje povećanje simpatija u masama.
Ne treba zaboraviti da se kod nas nije kralo na biralištima, a niti prilikom brojanja glasova, nego prilikom unošenja podataka u računala. Doslovno, neki radnik koji je radio na unosu podataka, pročitao bi s liste koja je pristigla s birališta “taj i taj kandidat u Mostaru dobio je 16 glasova” a ovaj neznani junak upisivao bi – recimo – 116. I tako za nekoliko birališta. I tako za dvojicu kandidata.
