Na svijetu postoje veliki i mali teroristi, u zavisnosti od resursa. Zajedničko im je da su svi zločinci.
Vođe i malih i velikih terorista vodi pohlepa, a pristalice se proizvode uglavnom strahom. Izraelska vlada kao veliki terorist, godinama ulijeva strah svome stanovništvu i tako osigurava alibi za zločine i višedecenijsko terorisanje Palestinaca, što odvlači pažnju od bezbroj afera koje prolaze ispod radara upravo zbog sukoba Izraela i Hamasa.
S druge strane vođe Hamasa imaju sve karakteristike terorističkih vođa. Prije svega ne žive u Gazi, nego uživaju u svojim vilama u Kataru, odakle daju upute članovima Hamasa, uglavnom mladim očajnim ljudima koji nisu dobacili dalje od izraelskog zida, a kamoli do Katara. Odakle im te vile, pitate se? Pa od donacija za uplakane žrtve čije slike služe kao reklamni bilbordi za privlačenje donacija iz inostranstva. Novih članova Hamasa, naravno, uvijek ima, jer ih se regrutuje strahom od ovih drugih, dok im se u isto vrijeme nemilosrdno nameću porezi i ostali nameti i čini ih se iz dana u dan siromašnijim. Na kraju, pretužno je koliko su ljudi u pojasu Gaze uništeni od strane svih onih koji se “brane od njih” i onih koji ih “brane”.
Gideon Levy, izraelski kolumnista, opisuje svoje odrastanje u Izraelu kao odrastanje u okruženju koje je afirmiralo konstantan strah kod stanovništva da je novi Holokaust iza ugla, samo ovaj put u režiji Arapa. Tako u grču, stanovnici Izraela pravdali su sebi vladino protjerivanje Palestinaca s njihovih ognjišta, gradnju zida, pretresanje i nehumano ponašanje prema stanovnicima pojasa Gaze. Dakle narod svjež od jednog genocida strahom je doveden da za nekoliko desetljeća hladnokrvno gleda mučenje drugog naroda.
Pročitavši ovu Levyjevu rečenicu, a prije toga čitajući krvničko-navijačke objave i komentare ljudi koji su također nedavno preživjeli genocid, a koji navijaju za zločine Hamasa i pozivaju na ubijanje civila, ne mogu ne zapitati se u kojem pravcu mi to idemo? Jesmo li toliko željni osvete i krvi da više pucamo po šavovima i jedva čekamo neko nasilje pa da zasučemo rukave i uđemo u virtuelni ring? Mislimo li da smo tako pametniji, jer smo, kao, prije bili glupi i svima vjerovali?
Da se razumijemo, nije to ništa neobično. Većina naših komšija su na taj način “osviješteni”, štaviše širom svijeta se dobijaju izbori na račun takve vrste osviještenosti. No, bojim se da se u tom slučaju ne možemo više kititi epitetima otvorenosti, merhametom i opraštanjem. Takvi epiteti su rezervisani za one nepametne koji na svijet gledaju kao zajednički i svačiji, kojima su zločinci zločinci, a žrtve žrtve, bez obzira odakle su. Dakle, sada kada smo postali pametni, red je da to i priznamo. Da se pogledamo u ogledalo i priznamo sebi u šta smo evoluirali nakon što smo godinama manipulisani strahom. Iz ogledala će nas gledati zlurada bića željna krvi ljudi koji se nalaze s one strane granice, koji su drugog imena ili čak samo drugačijeg mišljenja. Gledat će nas iz tog ogledala ljudi koji već odavno nisu na strani žrtve ma kako se ona zvala i koji nemaju milosti prema drugima i samo sebe vide kao istinsku, ultimativnu žrtvu koja ima pravo na sve.
Bilo bi dobro da su se i Izraelci ranije pogledali u ogledalo i počeli suosjećati sa drugima. Ovako su postali prešutni saučesnici u zločinima svojih vođa, a smijem se kladiti da su i oni prvo postali pametni.
