Prije nekoliko dana u usputnom razgovoru s poznanikom iz susjedne zemlje pitam ga kako mu je bilo u Sarajevu koje je nakon duge pauze posjetio početkom godine. Kaže, sve super, hrana, ljudi, ali užasno ga je nerviralo koliko je prljavo. Na prvu sam htjela reći nešto u našu odbranu, ali realno, šta se tu ima za reći. Parkovi su nam prepuni smeća, haustori zaudaraju na miris urina, a iz ulica izbija prljavština. Ferhadija inekako, ali ako se neko usudi proći paralelnom ulicom, Mula Mustafe Bašeskije, skoro pa treba gledati hoće li ugaziti u nešto. I to je strogi centar, a za ostale dijelove da i ne pričam.
Možemo li malo u ovom predizbornom duhu okrenuti populizam u pravcu čistih ulica. Da nam recimo budući načelnik obeća da će prati ulice svako drugo jutro, kako će uvesti kazne za bacanje smeća, kako ima u planu razvrstavanje otpada? Ima li ikakve vražje šanse da ona zenička kreatura umjesto što priča kako će poginuti za BIH, kaže kako će se pobrinuti da mu Zenica ne izgleda kao stalna muzejska postavka na temu “jad, prljavština i čemer”?
Hoće li iko spomenuti temu parkova i rashlađivanja ulica sadnjom zelenila? Hoće li vlast skontati kako bi im veći penicilin za izbore bio obećanje čistih ulica, nego ratnih dronova? Hoće li ulice našeg Sarajeva ikad zablistati posebnim sjajem kao što blistaju fasade onih par obnovljenih zgrada? I ne, neće mašna na jednoj obnovljenoj zgradi nekoga prevariti da je u Beču, jer ukoliko gleda u tu zgradu, znači da stoji preko puta, na uskom trotoaru jedne od najprljavijih ulica koju u Beču neće naći ni u najvećem getu.
Molim vas, dajte umjesto plaćanja foto šopa sa peglanje nedostataka na licu i lijepljenja licemjernih osmijeha na bandere, kupite šmrkove i operite ove ulice, zasadite nam zelenilo i napravite hlad u ovom betonskom paklu. Umjesto što farbate kružne tokove u cvijet Srebrenice, zasadite kombinaciju cvijeća koje će imati istu poruku. Nemojte da bude vijest kako je opštinsko vijeće odlučilo poštedjeti nekoliko kvadrata zelene površine i od nje napraviti park, a ne zgradu. Ima li nade da to nekad bude pravilo?
Na kraju, što se naroda tiče, sad kad smo već upoznali sva lica politike i znamo da su svi tu, i lijevi i desni, kako bi se održali na vlasti i živjeli od toga, vrijeme je da shvatimo da je populizam u našim rukama. Šta mi želimo, to će biti populizam. Ispunjen ili ne, ali barem će to biti tema, barem će se neko udostojiti napraviti neki plan u okviru predizborne kampanje, i na kraju ga možda i ispuniti. Jer ispunjenje ovakvih planova i obećanja je vidljivije od apstraktnih neprijatelja koji vrebaju i od kojih će nas eto odbraniti članovi opštinskog vijeća ako ih izglasamo.
Ako je populizam dron na Helezovoj glavi, Ramina pjesma ili bilo koja ratnohuškačka fora iz kuhinje tri stalne nacionalističke stranke koje su nam i prije trojke razvlačile pamet od Save do mora, onda znamo šta nas čeka i ubuduće. Ako želimo nešto drugo, onda je krajnje vrijeme da to i kažemo i damo im do znanja da gluposti kojim nas “kupuju” kod nas više nemaju vrijednosti, barem, zaboga, ne na lokalnom nivou. U suprotnom, džaba nam propovijedanje o čistoći vjere, džaba nam baščaršijski ramazanski somuni kad ti je muka stat ispred pekare. Džaba nam novogodišnji i božićni adventi kad je snijeg crn od smoga. Džaba nam SFF kad se ne može mrdnuti iz glavne ulice, a da se ne dođe u mrak, smrad i smetljište.
Na nama je. Ako ne tražimo, neće nam to dati ni ljudi koji se voze u helikopterima i nose kante, pardon, dronove na glavi.
