Kroz povijest, način na koji su ljudi radili i živjeli mijenjao se pod utjecajem društvenih, političkih i ekonomskih prilika. U feudalnom sustavu, većina ljudi živjela je u selima pod upravom zemljoposjednika. Radnici su obrađivali zemlju u zamjenu za zaštitu i korištenje zemlje, a plaćali su poreze u dijelom uroda voća i povrća i stoke, ili rada, ili slanjem sinova u ratove. Feudalni sustav bio je okrutan i nepravedan, ali bio je temelj društvene strukture tog vremena.
Nakon srednjeg vijeka, renesansa je donijela kulturni i znanstveni preporod, ali prave promjene u životu radnika donijela je tek industrijska revolucija u 18. i 19. stoljeću. Prvo promjene na gore. Radnici su se preselili u gradove, gdje su radili u tvornicama u vlasništvu kapitalista. Iako je industrijska revolucija povećala produktivnost za čovječanstvo, uvjeti rada za indivudualca bili su teški, a plaće niske. Radila su i djeca. Tek su kroz borbe za radnička prava u 19. i 20. stoljeću uvedene reforme poput kraćeg radnog dana i boljih uvjeta rada.
U 19. stoljeću, Karl Marx i Friedrich Engels predložili su “revolucionarnu” ideju, što nam je danas već odavno “zdravo za gotovo”: radnici bi trebali imati više slobode, više (ili uopće) slobodnog vremena i mogućnosti za rekreaciju. Njihove ideje potaknule su pokrete za radnička prava, ali kapitalizam je i dalje ostao dominantan sustav.
U 21. stoljeću, situacija radnika i dalje je daleko od idealne, a čini mi se dalje od one kakva je bila kad su ljudi poslije posla mogli gledati zvjezdane staze, kad se planiralo ići u svemir. Unatoč tehnološkom napretku, mnogi radnici i dalje imaju niske plaće i moraju raditi više sati kako bi preživjeli. Stanarine su visoke, a troškovi života rastu, što ostavlja malo prostora za uštede ili kvalitetan odmor. Iako radnici u razvijenom svijetu imaju mogućnost ići na godišnji odmor, često su to jeftini i površni izleti koji više podsjećaju na bijeg iz svakodnevnice nego na istinsku rekreaciju. I dalje sinove šalju u ratove. Kapitalisti odozgo gledaju na ljude, kao na stadionima iz svečanih loža, zaštićeni staklom od buke navijača, uz buffet, konobarstvo i dodatnu zabavu.
Digresija, baš neki dan gledam Muppet Show: ostrvo s blagom, gdje se ona dvojica prvo žale što su zaglavljeni na brodu, ali onda kaže “dobro je ovo, mogli smo biti zaglavljeni u publici – aa-ha-ha-ha!”
Tehnologija, koja je trebala osloboditi ljude od napornog rada, uglavnom se koristi za povećanje produktivnosti i profita, a ne za poboljšanje kvalitete rada ili olakšavanje rada za radnika. Umjesto da smanji radno vrijeme, digitalna revolucija donijela je veću fleksibilnost vlasnicima posla, ali i veći pritisak na radnike da budu dostupni 24/7. Rad od kuće, iako ima svoje prednosti, često razmiče granice između posla i privatnog života. Ako i nije rad od kuće, postoji rad telefonom poslije radnog vremena. Meni uvijek drag (i jednostavan primjer) jeste kompjuterski program excell: prije su računovođe mogle izračunovoditi Y obračuna za 8 sati rada. Sada uz excel mogu izračunovoditi Y obračuna za 2 sata. Umjesto da vlasnik posla udupla produktivnost, a radniku smanji radno vrijeme, ne on je učetverostručio produktivnost, radniku je ostalo isto radno vrijeme. Samo što sada mozak umjesto što je danas obradio račune za 4 klijenta, obradio je za 16 klijenata. Odmara se da bi se moglo raditi. Prije se, bogme, radilo da bi se moglo živjeti.
Bili smo nazadno društvo, i kao sva živa bića, živjeli smo, opskrbljivali hranu sebi i svojima – altruziam je zapravo kotačić u uspjehu opstanka vrste – i tako dočekivali kraj života. Onda smo počeli tražiti “razlog” umjesto uzroka života, to jest, otkrili smo duhovnost. Onda smo htjeli više sjediti i razmišljati. To se i ostvarilo. Ali smo opet došli do toga da radimo da bismo mogli jesti. Između drugog svjetskog rata i MTVjevskog zaglupljivanja Europljana “big brother” farmama, prošlo je premalo vremena. To je vrijeme ostavilo značajne tragove i nama danas, ali sve više se sjećamo ugodnog življenja uz tehnologiju, a sve manje ugodno živimo uz tehnologiju. Balansiramo s po 5-6 mobitela po kući, damo ili ne damo djeci da bulje u ekrančiće, nagovaramo ih da se druže i igraju, nervozni i u žurbi dolazimo u vrtiće i pred škole po djecu, trčimo ostarjele roditelje posjetiti, pomoći im kupiti hranu. Imamo dovoljno zabave i igara, imamo dovoljno i neprijatelja i razloga oko kojih se možemo okupiti “u svojoj vjeri i na svojoj zemlji” i ne ići nigdje. Nigdje, osim na posao, da našim vlasnicima, vlastelinima, kraljevima i kleru, omogućimo da makar oni, kad već ne možemo mi, prožive i dožive naše snove.
Pitanje je hoćemo li ikada uspjeti stvoriti društvo u kojem radnici imaju pravu slobodu, dostojanstvo i prilike za istinski odmor. Mislim da smo bili blizu, prije ovog spoticanja. Povijest nas uči da su promjene moguće, ali zahtijevaju kolektivnu svijest i zalaganje za pravedniji sustav. Dokle god kapitalizam dominira, čini se da će radnici i biti u podređenom položaju, i to debelo podređenom. Ali nada uvijek postoji – možda će budućnost donijeti novi društveni sustav koji će prioritizirati ljudske potrebe, a ne samo profit.
Leave a Reply