Uhvatim se zarobljen u mislima o tome kako je moglo biti. Plačem i jecam, jer je moglo biti smrtonosno. Srećom, bilo je živonosno. Jutrom odnosim svog Zlaju u vrtić, popodnevima ga donosim iz vrtića, dvogodišnjak je s težinom trogodišnjaka, nosim ga u zagrljaju, napravim mu od svojih ruku fotelju. On se ponekad drži za moje rame, a drugom rukom drži svoje autiće. U prolazu pored stvari i ljudi on komentira “ono je biciklo”, “ono je autobus”, “ono je auto.” Zlaja je mala beba, a veliki momak. On razmišlja o autima, igra se s autićima, ima jednog šlepa, na njemu je kuka, pa kukom po cijeli dan kači druge autiće i vuče ih, šlepa ih. Onda mi padne na pamet moja Dunja koja je mogla umrijeti, koja je bila i mrtva pola mjeseca, pa oživjela. Oživjela i vratila nam se. Sad je s nama. Ništa drugi nije istinski bitno osim toga što je ona s nama. Svijet u njenoj maloj glavi izgleda drugačije od ovog svijeta u mojoj odrasloj glavi. Bit će vremena i za nju da osjeti kako je misliti o ovim “ozbiljnim” temama.
Dunja ošiša svoje šiške, pa onda nosi rajf da to prikrije, jer mora u školu. A meni su u mislima tri ljetna mjeseca iz 2023., zagrebačka bolnica Rebro, zagrebačke ulice i avenije, tramvaji i mostovi. U mislima su mi ta ljetna tri mjeseca, i skoro svakodnevne suze u povratku iz posjete malom djetetu koje je bog odlučio počastiti smrću. Srećom, doktori se nisu slagali s njegovim planom, pa su uradili sve da je ožive, da je ozdrave, i da je vrate u svijet hodanja, trčanja, nestašluka i drugih, običnih opasnosti. Kad je vidim, evo devet mjeseci od kako smo izašli iz bolnice, padnu mi na pamet slike kako plače, jer ja opet ne mogu ostati s njom noćiti, posjeta je završena i moram ići. Ne želim da više ikada tako plače, ikada ijedno dijete, jer mora ostati u bolnici, u odjelu intenzivne njege, a tata ili mama moraju ići, jer je vrijeme za spavanje.
Padnu mi na pamet slike i sa odjela kardiologije, gdje je već preživjela i došla čekati daljnje ozdravljenje i operaciju. Slike u kojima još nije povratila snagu i mišiće, kožom obložene kosti moje ljepotice koja se smije za slikanje; namjesti se koliko može, da izgleda kao da sjedi, i sva ponosna što je još malo ojačala pa se može pričuvati rukama dok sjedi, smije se, a ja je slikam da pošaljem sliku mamama i nanama, da svi vide kako napreduje ozdravljenje.
Padnu mi na pamet slike ispred bolnice, kad uspije niz stube sići vani, do trafike uzeti sladoled, hodati sama na svojim nogicama, tad već malo jačim. Ali onda opet dođe noć, opere svoje zubiće i legne u krevet, a ja legnem s njom, ostat ću “još malo”, i onda me ona čvrsto zagrli, nastoji zaspati dok sam ja tu, jer zna da ću morati otići. Oh, kolika je samo bila njena sreća kad je iz sobe s intenzivne njege prešla u sobu odjela kardiologije, jer tamo sam mogao ostati do kasno u večer, sestre bi nas roditelje puštale da budemo tu i poslije službenog vremena posjeta. Pa bi onda moja Dunja mene grlila, snažno pokušavala zaspati dok sam tu, da ne mora zaspati sama. Kad joj je bilo još bolje, nije mogla zaspati tako rano, pa bi plakala što moram ići. A moram, jer ne mogu ostati noćiti. Sad je evo 360 dana nakon što smo došli u Zagreb, dovezli se iza nje, koja je bila uspavana u sanitetskom vozilu na putu za Zagreb, disala je na dugme, živjela na struju, tog dana smo išli, umjesto na more, u bolnicu. Svaki jebeni dan sjetim se toga. A ona je preživjela, tu je, dobro je, ide u školu i nestašna je.
Zato je grlim svaki dan dok je tu, dok ne ode nekim svojim drugim poslom.
