Kad su se široke narodne mase pobunjavale protiv svojih fedualaca, kad su htjeli iz kmetstva u slobodno radništvo, nisu ni sanjali da će biti preveslani kao vojnici skelom preko rijeke. Vlast je danas manje rodbinski nasljedna, a to je u skladu s renesansom ljudskih mozgova i djelomičnim isparavnjem bogova i duhova iz svijesti ljudi. Dvadeseto stoljeće je bilo vrhunac civilizacijske renesanse, još od uspostavljanja govora, potom pisma, onda izuma matematike i otkrića mikroskopa te odbacivanja bapskih priča o duhovima i bogovima. Ona poslovica koja kaže da teška vremena rađaju jake ljude, jaki ljudi dobra vremena, a dobra vremena slabe ljude, čini mi se tačnom. Nakon nikad boljeg napretka u globalnoj društvenoj i individualnoj mogućnosti življenja, nakon što je većina svijeta čula za građansku slobodu, koja je postojala (i još postoji) u najboljim praksama u Europi, Australiji i Kanadi, zašto ne i SAD-u, ali i dobrim dijelom u ostatku svijeta, nakon što videolinkovima uživo komuniciramo s ljudima s druge strane globusa, došlo je vrijeme zasićenja i jedan veliki zaokret u odnosu na vrhunac humanizma i renesanse koju smo kao civilizacija imali nakon Drugog svjetskog rata.
Ratovi su nastavljeni, klanovi su opstali, ne više blokovski ratovi, ali razno širom-svjetski postoje svakako, sa zločinima još vidljivijim, a time ne i gorim ni težim, ali strašnijim u smislu nereakcije ostatka slobodarskog svijeta. E sad, možda nije bez reakcije ostatka svijeta, ali jeste bez reakcije relevantnih upravljača svijeta. Političara i vlastodržaca. Dakle, nema više prave vlasti krvlju naslijeđene, ali se u vlast ulazi na posebna vrata. Svakako ne izborima. To je samo šlag na tortu. Izbori su šarada, u to smo se uvjerili mi koji ne živimo u tom savršenije dijelu svijeta. S druge strane, meanizmi demokratskih ustrojstava vlada pokazuju se tu i tamo neadekvatnim polugama za očuvanje slobodarskog principa biranja vlasti.
Široke radničke mase, koje zapravo liju znoj na svojim radnim mjestima, bilo da je u pitanju fizički napor ili da je u pitanju mentalni napor, bolje znaju što je bilo kakva nepravda pod zamišljenim Božjim svodom. Vlast nije zainteresirana za taj zamišljeni Božji svod. Ovih dana nisu više ni licemjerno vjernici, ali trebat će još vremena dok ta činjenica dopre do mozgova potlačenih. Ne znam je li komunizam osim u ideji imao i u aktivnosti (a zapravo znam da dijelom jeste) za cilj osvijestiti potlačene, a koji su često u startu tlačeni po rođenju bez mogućnosti izbora, ali je evidentno da moderna „šalterizacija“ i čekanje u redovima za ostvarivanje svojih građanskih prava služi „utorivanju“ ljudi koji bi se u protivnom, nedajbože, sami poredali u liniju otpora vladalačkim nepobjedivim ljudima.