Naletjeh maloprije na vijest o usvojenoj inicijativi Skupštine KS da se skrate časovi u osnovnim i srednjim školama za vrijeme ramazana. Ne zna čovjek odakle bi počeo sa komentarom na ovu vijest. Definitivno ne riječima kojima je počeo Kuran “Uči, Čitaj…”. Mi te riječi ne doživljavamo ozbiljno. Naravno, drago nam ih je spomenuti kada želimo prometnuti kako je Islam u skladu s vremenom i kako ustvari nije zatucan, nego promoviše nauku. Možda i jeste, ali realno, mi se tih riječi držimo kao posta mimo ramazana.
Dakle, naša djeca, koja su već zakinuta za kvalitetno obrazovanje, ovaj mjesec će imati priliku još manje provoditi na nastavi, a kada dođu kući na tv ekrenima će ih dočekati bogati vjerski prediftarski program gdje će od eminentnih vjerskim majstora moći naučiti kako se kroz post uči sabur u životu, kako je Poslanik uspio balansirati život sa četiri žene, kako su se ashabi mrsili samo s dvije hurme i mnoge druge pouke koje promovišu znanje i napredovanje. Ali na stranu sve ovo, šta je onda sa onima u razredu koji ne poste? Hoće li oni imati skraćenu nastavu? Hoće li uopšte više djeca smjeti reći da ne poste, a da ih drugari ne gledaju čudno?
Na kraju, zašto uopšte stati na ovome? Zašto ne bismo pojačali časove vjeronauke u toku ramazana, uveli obaveznu mukabelu na velikom odmoru, a iz udžbenika biologije izbacili teoriju evolucije, ili je barem u toku ramazana “skonili” iz programa. Umjesto tih lekcija mogli bismo dovesti nekog od islamskih predavača da djeci održi predavanje o recimo saburu, kao najpopularnijem izrazu kod vjerskih predavača. Saburu, koji čovjeka koji u tišini izdrži muku čini još boljim vjernikom (čitaj: glasačem).
