Evo već nekoliko dana s nama živi psić koji se zove Mrvica. Ona od života ima tri mjeseca a od mokraćnog mjehura otprilike fildžan. Moramo ići napolje svaka dva sata, nekad i manje kad vidim da se uzvrpoljila. Relativno dobro spava, samo jedno ustajanje u 3, drugo oko pet ipo. Kaki uredno. To je što je bitno za Mrvicu.
Kad Mrvica i ja idemo šetati da ona može piškiti ili kakiti, teško nam je proći kroz hrpu sitnog smeća po tlu. Mislim da ja ne napravim svoja cijela dva koraka, a ona svojih 5-6, a da ne naiđemo na neki plastični čep, kesicu, opušak, rupčić ili raznovrsni neki drugi papirić, konzervu, limenku od pića, plastičnu flašu ili opet nekako neki čep, i pokoju kutiju od cigareta. Danas se igra neka utakmica na svjetskom prvenstvu, BiH nastupa u Kanadi, nogomet. Grad Sarajevo preplavljen je zastavama, auti već od jučer prolaze okićeni, jutros su i pješaci i djeca hodali i šetali ogrnuti zastavama s ljiljanima, pa pretpostavljam da su u pitanju bošnjački navijači BiH.
Ja nosim čak i vlažne maramice da obrišem trag izmeta od Mrvice, koji pokupim u kesu. A počeo sam kupiti svjetsko smeće. Meni se više sviđa uredno i bez opušaka, raznih papira i papirića, čepova i druge svakojake plastike, pa u tom smislu sam počeo (pomalo) kupiti smeće oko sebe, da moja Mrvica ima makar nekoliko četvornih metara čistog prostora na kojem može izdržati a da ne pokuša zagristi smeće. Ovaj narod čija djeca bacaju papiriće (a evo, baš danas, vidio sam i pola barbike), taj narod očito može živjeti u smeću, ne smeta mu, a s obzirom na upornost bacanja smeća, rekao bih i da uživa.
Pitam se, iz kojeg vjeronaučkog podneblja djeca najviše bacaju smeća? Trenutno živim u bošnjačko-muslimanskom vjeronaučnom podneblju, i mogu iz prve ruke reći da je recipročno podudarna količina zastava i količina smeća. Je li moguće da ljudi rođeni, recimo 1976, koji danas imaju 50 godina, svojoj djeci – koja mogu imati i do 25 – nisu rekli da paze okoliš? Zar se nije osamdesetih učilo o tom okolišu? Koliko god bilo ružno za vidjeti da ljudi od 50 godina ispod svojih nogu ostavljaju smeće, to me u ovom danu kad oko mene vozila voze, dječurlija od dvadesetak godina sjedi na prozorima automobila i maše zastavama, izgleda dodatno tužnije i jadnije.