Evo već nekoliko dana s nama živi psić koji se zove Mrvica. Ona od života ima tri mjeseca a od mokraćnog mjehura otprilike fildžan. Moramo ići napolje svaka dva sata, nekad i manje kad vidim da se uzvrpoljila. Relativno dobro spava, samo jedno ustajanje u 3, drugo oko pet ipo. Kaki uredno. To je što je bitno za Mrvicu.
Kad Mrvica i ja idemo šetati da ona može piškiti ili kakiti, teško nam je proći kroz hrpu sitnog smeća po tlu. Mislim da ja ne napravim svoja cijela dva koraka, a ona svojih 5-6, a da ne naiđemo na neki plastični čep, kesicu, opušak, rupčić ili raznovrsni neki drugi papirić, konzervu, limenku od pića, plastičnu flašu ili opet nekako neki čep, i pokoju kutiju od cigareta. Danas se igra neka utakmica na svjetskom prvenstvu, BiH nastupa u Kanadi, nogomet. Grad Sarajevo preplavljen je zastavama, auti već od jučer prolaze okićeni, jutros su i pješaci i djeca hodali i šetali ogrnuti zastavama s ljiljanima, pa pretpostavljam da su u pitanju bošnjački navijači BiH.
Svjetsko je prvenstvo u nogometu, a Sarajevo je svjetski prvak u smećometu. Dok nogometni navijači nose zastave, ja nosim vlažne ubruse, da mogu obrisati trag od izmeta ako ne uspijem sve lijepo pokupiti s trotoara. Uglavnom uspijem pokupiti sve lijepo, a jednom mi se dogodilo da nisam dobro pokupio, pa sam mokrim ubrusom koji sam imao, obrisao trotoar. Nakon toga sam namjerno nosio vlažne ubruse, za svaki slučaj.
Osim toga, počeo sam kupiti svjetsko smeće, dok traje svjetsko nogometno prvenstvo. Meni se više sviđa uredno i bez opušaka, raznih papira i papirića, čepova i druge svakojake plastike, pa u tom smislu sam počeo (pomalo) kupiti smeće oko sebe, da moja Mrvica ima makar nekoliko četvornih metara čistog prostora na kojem može izdržati a da ne pokuša zagristi smeće. Ovaj narod čija djeca bacaju papiriće (a evo, baš danas, vidio sam i pola barbike), taj narod očito može živjeti u smeću, ne smeta mu, a s obzirom na upornost bacanja smeća, rekao bih i da uživa.
Pitam se, iz kojeg vjeronaučkog podneblja djeca najviše bacaju smeća? Trenutno živim u bošnjačko-muslimanskom vjeronaučnom podneblju, i mogu iz prve ruke reći da je recipročno podudarna količina zastava i količina smeća. Je li moguće da ljudi rođeni, recimo 1976, koji danas imaju 50 godina, svojoj djeci – koja mogu imati i do 25 – nisu rekli da paze okoliš? Zar se nije osamdesetih učilo o tom okolišu? Koliko god bilo ružno za vidjeti da ljudi od 50 godina ispod svojih nogu ostavljaju smeće, to me u ovom danu kad oko mene vozila voze, dječurlija od dvadesetak godina sjedi na prozorima automobila i maše zastavama, izgleda dodatno tužnije i jadnije.