Sretan Dan državnosti!

Prije nekoliko dana sam kćerku učila pjesmu za školsku priredbu. Pjesmica je bila “Hajmo Bosno, Bosno”, nesretna navijačka pjesma koju smo trebali pjevati na nastupima naših reprezentacija, a čiji tekst se nikako nije uklopio u naš navijački mentalitet koji smo odavno zabetonirali Merlinovom “Mene život razočarao”. I dok su se s platforme Youtube smjenjivali piskutavi glas netalentovanog Deena i trileri nekog narodnjaka, razmišljala sam koliko je besmisleno dati djeci da uče navijačku pjesmu u toku Svjetskog nogometnog prvenstva na kojem naša reprezentacija ne nastupa. Onda sam skontala da to uopšte nije besmisleno, nego da je to jedna velika zajebancija na račun bosanske djece koju već odavno živimo. Da se razumijemo, nije to namjerna zajebancija učiteljice, nego cjelokupnog sistema koji nas je doveo do toga da od sebe pravimo vic. 

Vic traje već duže vrijeme i temeljito zahvata sve aspekte života naše djece, od odgoja do zdravstva. 

Pančlajn našeg vica je počeo prije nekoliko dana kada se zbila jedna odlična zajebancija, a kad kažem odlična zajebancija mislim na sam vrh poznatog bosanskog humora. Naime, pred zgradom Vlade Kantona održan je prostest na kojem su učestvovale četiri osobe – četiri člana porodice male Džene. Porodica je protestvovala jer se istraga o smrti njihovog djeteta/sestre nije pomakla s mjesta već punu godinu dana. Ni mrvu. Urnebesna zajebancija sa njihovom mrtvom curicom se odvijala u sred glavnog grada, dok su sami roditelji male Džene stajali s transparentima tražeći pravdu za svoje dijete. Dijete koje su zdravo doveli doktoru, koji ih je dalje uputio u privatnu kliniku – prepoznajete standardnu konstrukciju bosnaskog vica – da bi na kraju nesretnu djevojčicu ubili neispravnim instrumentima. Doduše ne znamo još jesu li instrumenti neispravni, jer ni nakon godinu dana od smrti djeteta, vještačenje nije završeno, što je još jedan od standardnih elementa poznate forme bosanskog vica. 

Da bosanski pančlajn nije običan nego, prilagođen bosankoj pameti, traje duže i čeka da ga skontamo dokazala je i još jedna luda zajebancija dan prije Dana državnosti. Ova poslastica za ljubitelje bosanskog humora dogodila se u sudnici Suda Bosne i Hercegovine kada je sudac Branko Perić ponudio riječi utjehe ocu Murizu nakon što je pustio na slobodu ljude optužene da su skrivali dokaze o ubistvu njegovog djeteta. “Nemojte posustati u svojoj potrazi za pravdom”, izgovarao je sudija Branko dok mu se brk tresao kao kod kakvog kafandžije dok za stolom punim praznih flaša pokušava ne prasnuti u smijeh dok raji priča vic. Otac Muriz je izašao iz sudnice protestvujući, a sudac je nastavio čitati riječi utjehe, da vic ne bi propao.

Za potpuni prikaz urnebesne bosnanske zajebancije vrijedi spomenuti da smo pred sudnicom mogli vidjeti i oca Davora koji je zbog traženja da se pronađu i osude ubice njegovog djeteta privođen, tužen, a u jednom momentu i protjeran iz zemlje. Tu je bio i otac jedne od djevojaka koje su pred Zemaljskim muzejom stradale u saobraćajnoj nesreći kada ih je prije sedam godina usmrtio Sanjin Sefić. Ovi ljudi su već toliko vremena proveli po sudovima da više nije ni smiješno. Time je vic još bolji.

Ovdje ne smijemo zaboraviti ni već zaboravljeni biser bosanske zajebancije – vic o malom Mahiru koji se ubio zbog vršnjačkog nasilja za koje niko nije odgovarao. Da je ovaj vic remek djelo za sebe, pokazat će potpuni zaborav ovog slučaja nakon smrti njegovih roditelja.

Zajebancija na račun naše djece je toliko obogatila bosanski humor da bi se mogla brendirati i ponuditi univerzitetima na izučavanje. Da BiH vrijedno baštini ovakvu vrstu humora dokazuje svakodnevno sve dublje propadanje školstva, zdravstva, pravde i svih drugih vrijednosti koje bi našoj djeci dale ikakvu perspektivu u ovoj zemlji.

Mi blijedo slušamo vic i nesigurno se osmjehujemo ne znajući je li vic gotov pa da reagujemo, ili da nastavimo slušati još koju godinu da ne ispadnemo glupi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *