Tri kone

Bile jednom tri kone. Nisu se nimalo voljele i najveća uvreda im je bila ako im neko kaže da su iste, a tek kada bi ih neko iz susjednog sela zamijenio i rekao im da ne može ni prepoznati koja je koja, one bi pale u potpunu depresiju. Nisu vidjele ništa lijepo jedna na drugoj. Komšinice iz malo daljih avlija su im bile draže, a svaka sitnica koja bi ih vezala, bila im je odvratna i izvor istinske nesreće.

Nisu se sjećale kad je počeo razdor i svađa, samo su znale da je kulminirala kada je jedna od njih htjela pomjeriti vrata svog tora malo ulijevo, da joj ovce mogu biti bliže vodi. Prva kona, u čijem ćošku je bio sporni dio avlije nije dala i posvađale se na mrtvo ime. Dugo je svađa trajala i bila veoma podmukla. Znale su jedna drugoj svašta podmicati, ukrasti kokoši il ubit po nekoliko ovaca. Baš brutalno. Treća kona bi pokušala da ih izmiri, al k’o seoske kone, nije ni njoj bilo mrsko da se ove dvije mrze, pa je svaka kafa sa bilo kojom od njih bila zanimljivija. Na kraju, jadna prva kona popustila za ona vrata od tora. Neka joj bude, mislila je. Ima Boga, neće joj izdobrit uzimanje tuđe zemlje. Nije ničija do zore dogorila. I tako nastavile kone živjeti, piti kafe, i družiti se.

Ipak su jedna drugoj najbliže, a znale su da ih ne vole baš ni kone iz okolnih sela, a pogotovo one gradske žene. Svađu oko torova bi spomenule kako bi kojoj odgovaralo i ako bi mogle iz toga izvući kakvu korist. Davno su se prestale kajati za zlodjela. Koja god je ukrala kokoši i ubila ovce, nikad nije ni priznala, a kojoj god su ubijene ovce i ukradene kokoši, nije zaboravila, ali pošto njena patnja nikoga više nije doticala počela ju je koristiti kako bi barem neku korist sada imala.

Rijetko su išle u grad. Prva kona je maštala o gradu, znala je da su običaji u gradu drugačiji od njenih seoskih tradicija, ali je maštala da će se uklopiti. Kada bi ponekad otišla do grada, izgledalo joj se da su joj uređene građanske žene naklonjene. Uvijek bi joj posvetile puno pažnje, spomenule kako smatraju velikim činom što se pomirila sa svojom drugom konom, iako “znaju kako druga kona nije u pravu”. Ponekad bi joj gradske žene dale i po kat za dimije, a ponekad i koji dinar da sredi avliju i kupi ovcama bolje hrane. Ih to je tek voljela. Sakrila bi dinare u mali stari šlajpek, a onda kada bi se vraćala iz grada, krišom bi svratila do prodavnice i kupila kutiju cigara i brzo kući da u ćejfu ispuši cigaru uz kafu. Nije joj bilo mrsko zovnuti i svoje dvije kone da zajedno fućkaju dim skupih cigara. To su im bili najljepši momenti, prva kona bi im prepričavala dogodovštine iz grada, te bi tako sjedile i smijale se sve dok bi potrajalo cigareta. Isto bi bilo i kada bi druge dvije odlazile u grad.

Treća kona je imala i nekih rodica u gradu koje bi je nekad pozvale na druženje, al uglavnom kad niko drugo nije htio s njima. Tad bi se treća kona napirlitala ko prava gradska žena, sve šepureći se pred svojim komšinicama iz sela. Ustvari najznačajniji dio joj je bio upravo taj dok se šepuri pred ovim dvjema jer je znala da u gradu nikoga drugog neće impresionirati. Nekako se treća kona oduvijek osjećala viškom u zajedničkoj avliji. Nije imala svoj ograđen tor, nego je dijelila tor sa prvom konom. Prva kona joj je sve dopuštala, što jest jest, ali samo ako ne spominje da napravi svoj tor. Kada bi ova izokola i spomenula, prva kona bi je poklopila pričom kako nije vrijeme sada da razdvajaju torove, ovce su taman navikle zajedno. Ako bi treća kona malo više insistirala, prva kona bi počela priču o svađi za ogradu i kako je ona najviše propatila i kako je sve to halalila radi njihovog prijateljstva. Počela bi plakati, sazivati gradske kone, moliti, kumiti, i sve tako dok se treća kona ne povuče.

Tako jedan dan, nakon šepurenja u novoj haljini, treća kona se zaputila među gradske žene. Po običaju, na učtivo pitanje gradskih žena kako je, treća kona je kukala o problemima sa prvom konom. Da li zbog dosade, interesa, merhameta il đavo će ga znati čega, gradske žene odlučiše pomoći tećoj koni. Nasta opšti džumbus. Prva kona raspravljala, proklinjala, dozivala gradske žene pa proklinjala i njih, čak i prijetila. Druga kona sve to gledala, pa se ko prava kona naslađivala jer je prva kona upravo izgubila pravo da povlači svađu oko ograde svaki put kad joj nešto nije pravo. Sada je prva kona sve više podsjećala na drugu.

Džaba sve bilo prvoj koni, treća kona dobi svoje. Dođoše gradske žene, začepiše nos da ne osjete smrad, navukoše čizme da ne isprljaju đubrivom gradske cipele, te odoše u tor i razdvojiše mršave, umorne i gladne ovce.

Kad obaviše to, sjedoše sa konama i ko prave gošće, ko da ništa nije bilo, dadoše im poklone, čitavu šteku cigara. Nisu gradske žene bile lude, znale su za mala tajna zadovoljstva naših kona. Kone jedva dočekaše da vide gradskim ženama leđa, pristaviše kafu, otpakovaše cigare i ostadoše do dugo u noć ispijajući kafu i ćejfeći u kolutima dima što su ispunjavali sobu. A ovce? Ovcama je bilo isto. One ionako nisu znale za bolju travu.