Nazivi ulica nisu bitni, ali nekako se uvijek uhvatimo na tu temu. Nazivi ulica nemaju veze sa pukim preživljavanjem, ali mogu imati veze sa stavom stanovnika imenovane ulice i zbog toga su bitni. Pišem ovo jer imam problem da se naziv moje ulice mijenja iz Ulica Srđana Aleksića u Ulicu Generala Mehmeda Alagića. Čini li me to autošovinistom ili koji je već popularni izraz za kritičare vlastitog stada? Vjerovatno da, ako se pitaju oni koji su i izmislili ovaj naziv i dodjeljuju ga po volji.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv generala, šta više, on je jedan od junaka moga djetinjstva, jer je zajedno sa svojim vojnicima oslobodio moju čaršiju i omogućio povratak moje porodice, familije i komšija. Dakle, po navedenom trebalo bi me veoma radovati što će moja ulica ponijeti ime jedne takve ličnosti. Ali, ne raduje me.
Kakvu poruku šalje preimenovanje dijela Ulice Srđana Aleksića u Sarajevu u Ulicu Generala koji je general po zanimanju, koji se penzionisao kao general i koji je umro u ćelijama Haškog suda kao osumnjičeni za ratne zločine? Je li vrjednija osoba koja je loše uradila svoj posao i nije spriječila, niti kaznila, zločine počinjene u svojim redovima, od osobe koja je život dala da bi obranila prijatelja u nevolji? Pa, prema nekim osnovnim postulatima pravde na kojima želimo odgajati djecu, vrjedniji je Srđan. Ne samo vrjedniji, nego rijedak slučaj, a uz to nedovoljno spomenut i veoma potreban primjer iz života koji možemo prenijeti našoj djeci. Znam, reći ćete da sam već zaboravila da je general oslobodio moju čaršiju. Ali, vidite, nije. On je komandovao vojnicima koji su oslobodili moju čaršiju. Baš kako mu je obrana tvrdila pred sudom za ratne zločine za koje se teretio, on nije imao puno doticaja sa svojim vojnicima, i nije odgovoran za njihove aktivnosti. Njegovi vojnici sada nemaju nikakvih prava, nezaposleni su, oboljeli i s bubrezima u rukama traže hljeb po bijelome svijetu. U njihovoj oslobođenoj čaršiji niti ima posla, niti zdravstvenog osiguranja, niti penzije.
Bit će da sam ja kao dijete imala samo jednu stranu priče i nisam znala da neko dijete s druge strane ima potpuno drugu stranu priče o generalu. Tom djetetu je neki drugi general bio heroj, vjerovatno neko od čijeg spomena se nama ledila krv u žilama, kao njima od našeg. Bit će da neki oko nas žele da ta djeca s jednom stranom priče nikada ne odrastu i da se cijeli život drže jedne strane priče, koju će dalje prepričavati svojoj djeci i oštriti zube novim naraštajima sirotinje, a puniti džepove novim naraštajima profitera. Da, imam problem s tim.
Leave a Reply