Cijene kvadrata velike, platežna moć mala
Za razliku od mnogih drugih naselja i gradova u BiH, glavni grad Sarajevo, kao grad s najviše mogućnosti za školovanje, zaposlenje, liječničku skrb, pa i kakvu takvu bolju kvalitetu života, ne trpi veliki pad u broju stanovnika. Uz to, Sarajevska općina Novo Sarajevo najgušće je naseljena općina u Federaciji BiH, dijelom je razlog i velika popunjenost stanova u toj općini. Ljudi žele živjeti u glavnom gradu. U Sarajevu postoji relativno velik broj novoizgrađenih stambenih zgrada, a najčešće se stanovi novogradnje rezervišu ili kupuju još dok su u izgradnji, što znači da je potražnja za novogradnjom velika. Izuzeci su nove zgrade u manje pristupačnim dijelovima grada udaljeni od centra ili bez pouzdanih saobraćajnica i javnog prijevoza.
Kada se govori o novogradnji, nezaobilazno pitanje je „ko su kupci koji su u mogućnosti izdvojiti novac za takvo nešto?“ Posebno s cijenama koje su u slobodnom rastu u odnosu na vrlo kontroliran stidljiv rast prihoda i plaća. Općenito, kupci nekretnina su mladi bračni parovi koji formiraju porodicu, osobe u srednjim godinama koje ušteđevinu investiraju u nekretnine kako bi osigurali dodatna primanja uz penziju kada za to dođe vrijeme, te dijaspora, koja nove nekretnine kupuje kao investiciju, i naravno oni koji se bave kupoprodajom nekretnina i najmom stanova studentima i turistima.
Zaboravljeni stanovi ispod i iznad svih
Starinske zgrade s podrumskim i tavanskim ostavama više se ne grade. Danas, podrumske etaže su rezervirane za parkinge, a krovne površine u modernim gradnjama su penthouse stanovi. Dodatno, nove zgrade više nemaju ni prizemne stambene etaže, nego su to poslovni prostori. U prošlom stoljeću, čini se, samo su neboderi imali prizemlja s poslovnim prostorima, dok su zgrade bez liftova, one do 5 etaža, imale stanove u prizemlju, visokom prizemlju i suterenu.
Prostor za suterenske i potkrovne stanove u današnjoj novogradnji naprosto ne postoji. Evolucija stila života donijela je svoja pravila i baš kao što više nikome ne pada na pamet graditi niske barake za svoje radnike, tako ne dolazi u obzir ni predvidjeti da će neka porodica živjeti u niskoj i skučenoj podrumskoj prostoriji s prozorčićima u vrhu zida, odmah ispod stropa, odakle će gledati cipele pješaka iza svojih stora. Malo je ostalo i onih potkrovnih stanova s prozorima koji gledaju u nebo iz ugla od 45°. Ipak, takvi stanovi u starim zgradama još postoje, u njima ljudi žive, a nerijetko i u boljem slučaju, to su podstanari, radnici i studenti kojima je to jedina priuštiva, često i privremena nekretnina.
Problemi sa životom na vrhu i dnu nisu samo neobuzdana temperatura; zimi nesnosna hladnoća a ljeti vrućina, te vlaga i prokišnjavanje, nego i besperspektivnost ulaganja u renoviranje takvih prostorija. U slučajevima gdje su podrumske i tavanske ostave prenamijenjene u stambene jedinice, ti problemi dolaze do još većeg izražaja, a sve to se u diskusijama o priuštivom stanovanju prešućuje. Subvencijama se pogoduje investitorima u novogradnji, gdje država obećava pomoć pri kupnji, ali samo tih novih ionako skupih stanova. Dakle, oni koji mogu priuštiti skupo pomaže i država, a oni koji ne mogu priuštiti ni trošno, moraju se povinovati ponižavajućim uslovima života u neadekvatnim prostorijama. Da je život u suterenima, podrumima i tavanima stvar poniženja govori i činjenica da u oglasima za najmove i prodaju nekretnina podrume nazivaju suterenima, ne bi li dodali koji centimetar iznad zemlje, a tavane nazivaju potkrovljima.
Vlasnici takvih prostora nadaju se da će veliki moderni građevinari što prije otkupiti zgrade u kojima su im stanovi, a slično je i s vlasnicima u nekadašnjim radničkim barakama. Takve zgrade se u Sarajevu nalaze u prijeratnim rubovima gradskih naselja, ali već odavno su se periferije proširile po brdima i niz Miljacku, pa su te starinske zgrade u dobroj mjeri blizu centru.
Priče koje rijetko dospiju u javnost
Jedna neslužbena, relativno starija, informacija iz Centra za socijalni rad, kaže da njihovi štićenici uglavnom žive u naseljima u kojima postoje zgrade sa stanovima u podrumima, suterenima i tavanima, i na „niskom“ prizemlju (ono što je u svim modernim zgradama obavezno poslovni prostor s visokim stropom).
Tu dolazimo do socijalnog aspekta i siromaštva, moglo bi se reći udruženog siromaštva, i daljnjeg onemogućavanja rješavanja stvari. Problem tog „udruženog“ siromaštva ukazuje se u društvu, uostalom kao i problem udruženog „bogataštva“. Tako s jedne strane imamo elitistička naselja, u kojima skupe stanove kupuju imućni kupci, koji pored ostalog djecu šalju u elitne škole, pa državnih tu i nema, gdje je vozni park pun skupocjenih vozila i u kojima se prometuje bez gradskog prijevoza. S druge strane su naselja čije su zgrade napravljene davno, danas su dotrajale i u kojima žive siromašne porodice, a društveni se sadržaj prilagodio stanovnicima, počev od voznog parka, ako ga ima, preko siromašnih škola i siromašnih ambulanti, pa do samog izgleda stajališta javnog prijevoza – što ga je bivša država uvodila kroz takva naselja. Evidentno je da Sarajevu nedostaje kvalitetnog urbanizma, nešto što vidimo da postoji u Istočnom Sarajevu, gdje su se gradili široki bulevari i zgrade s manje od 6 spratova, sa stanovima iz kojih se vidi nebo.