Kuća na Hadžialića ogradi bila nam je četvrta po redu otkad smo u aprilu 92. napustili svoju. U nju smo uselili u ljeto 93. Uselili smo tu zajedno sa još jednom porodicom koju smo upoznali u prethodnom naselju gdje smo živjeli. Mame su se zbližile, a tate su radile zajedno u Mlinpeku. Tatu je rat zatekao u toj firmi za preradu pšenice i proizvodnju brašna, koja se tih ratnih godina morala držati u pogonu.
Kuću na Hadžialića ogradi pamtit ću po tome što se uskoro po našem dolasku pretvorila u svojevrstan zoološki vrt. Počelo je od crne mace koju smo tu zatekli i prisvojili, ili je ona prisvojila nas. Čest gost u avliji bio je i stari sivi mačak koji je vjerovatno zaslužan za prinovu u vidu dvoje crnih mačića koji su uskoro stigli. U firmi gdje je tata radio bila je menza, pa je zamolio žene iz menze da mu skupe ostatke hrane u kanticu koju bi donosio i hranio mačke. Uskoro se među životinjskim svijetom pročula vijest o životinjskoj menzi u Hadžialića ogradi, pa su se u avliji u vrijeme kada se on obično vraćao s posla, iskupljale životinje. Bio je to nestvaran prizor suživota prirodnih neprijatelja na jednom mjestu dok strpljivo i u miru čekaju obrok. Takav prizor životinjskog suživota mogao je služiti kao pouka ljudskom rodu koji se u to vrijeme igrao puškama i granatama. Bio je tu i jedan pas, stari jazavčar koji je došao s povrijeđenom nogom. Zavili smo mu nogu i bio je tu još neko vrijeme dok mu noga nije ozdravila.
Zvijezda naše avlije bila je bijela koka. Ne znam uopšte otkud nam ta koka. Bijela i prelijepa, bila je jedina koka u našem improvizovanom ćumezu, nekada kućici za pse. Nije nosila jaja, pa nam je ustvari bila pravi okokućni ljubimac. Provodila sam vrijeme gledajući je s kakvom gracioznošću pije vodu, spuštajući kljun u posudu s vodom, a onda dižući dugi vrat da se voda slije u jednjak. Ni prije toga mi selo nije bilo strano, ali nikad do tada nisam izbliza gledala kako kokoške piju vodu. Ustvari nikada nisam obraćala pažnju na njih, već na jaja koja se skupljaju. Ovaj put imala sam priliku posmatrati ovu prelijepu bijelu koku koja se s labuđom gracioznošću šepurila avlijom. Sve dok je jednom nije progutala noć. Tražila sam je okolo, ali nije je bilo. Čula sam roditelje kako komentarišu da je vjerovatno završila u nečijem loncu. Bio je rat, ljudi su bili više gladni nego siti i očekivano je bilo da se takvo nešto dogodi.
Mace, kojih je u jednom momentu bilo devet, dolazile su i odlazile, kotile mačiće i odgajale ih u toj avliji. Jedini nesigurni predstavnici faune u avliji bili su bumbari koji su mačićima bili omiljeni predmet za treniranje lova. U junu mala avlija u Hadžialića ogradi pretvarala se u teren za mačije lovačke vratolomije, a zujanje granata barem privremeno bilo je zamijenjeno zujanjem bumbara.
U septembru 95. vratili smo se kući. Jedno od dva crna mačeta uzela je moja dajdžinica, Pija. Plakala sam kad su ga odnijeli, ali tugu je uskoro zamijenilo uvjerenje da je Pijin novi mačak vjerovatno jedan od najsretnijih mačaka ikad. Pija, žena koja nikoga nije znala nahraniti malo, pa tako ni mačka, othranila ga je u ogromnog mačora od kojeg ni cukama u mahali nije bilo svejedno. Zvala ga je svojim malim Tičićem, nimalo prikladnim imenom za gorostasa koji se krio iza tog imena. Kući sam ponijela drugo crno mače, Mazu. Tičićevu suprotnost. Uvijek je ostala veličine malo većeg mačića. Od rođenja mršava i boležljiva, nikada nije kotila mačiće. Bila je najveća maza od svih mačaka koje sam imala. Kada bih sjela negdje, ona bi mi sjela na rame, a ako joj se učinilo da predugo stojim i ne obraćam pažnju na nju, skočila bi na mene i uz odjeću se popela do ramena ili barem do ruku da je mazim. Ni Maza, ni Tičić, a ni tata ni Pija više nisu tu. Nadam se da neko gore brine o njima kako su se oni brinuli ovdje o životinjama.
Danas sam čitala kako su po ko zna koji put pronašli snimak djece kako zlostavljaju životinje. Kako smo uspjeli usaditi djeci to da ne vide u sebi zaštitnike slabijeg nego predmet iživljavanja, đavo će ga znati. Jedno je sigurno, to nisu naučila sama, niti od životinja.
