Bio sam na uvodu prikazivanja filma Welcome to Sarajevo, u sklopu trećeg dana 32. SFF-a, u kojem je Woody Harrelson
primio nagradu za životno djelo. Bio sam s Ahmijem, u sredini već polu popunjenog prostora za publiku. Woody je naš glumac, a posebno Ahmijev, iz dvaju serijala filmova, jedan o mađioničarima s kartama “now you see me”, i “Zombieland”. Naravno, bio je I u Star Wars filmu Solo.
Ja sam ga gledao prvi put u seriji Cheers, a onda na filmu koji se zvao Natural Born Killers. Bilo mi je neobično smiješnog junaka sitcoma gledati u filmu kao što je NBK. Vjerojatno jedan od prvih glumaca za kojeg sam pomislio da je “kvalitetan” glumac. Digresija, među tom skupinom “kvalitetnih” glumaca kronološki mi dolaze Tommy Lee Jones, Robert de Niro, Al Pacino, i Andy Garcia – otprilike tim redom sam ih ja zapažao kao te neke dobre oskarovske glumce. Do tad su mi junaci bili tri imena, Bruce Lee, Arnold Schwarzenegger i Sylvester Stallone, a kao plan b imao sam John Waynea i Clinta Eastwooda, samo sam njihova imena znao. Nije da nisam zapazio Jacka Nickolsona, ali nisam ga poznavao osim iz Batmana.
Održao je ono što bi se reklo emotivan govor. Nije spominjao filmske uspjehe Sarajeva, ali spomenuo je rat i ratni humor. Nažalost nije spominjao filmove. Ipak, i sam sam potpao pod emotivnost njegovog govora i pljeskao sam.
Slika: D.H.M. (to jest ja).