Ne moraju, a mogu. Ekonomsku korist od tih prekrivanja nema nitko, čak ni oglašivači, a još manje gradsko poduzeće, odnosno, županijsko je. Stalno je u nekakvim dugovima, ni nikakve reklame ga ne mogu spasiti. I ne trebaju. To je poduzeće na usluzi građanima, i treba se financirati iz proračuna, a građani plaćaju uslugu prijevoza za relativno simboličnu cijenu, dakle, cijenu parkinga od jednog sata u centru grada, ili čak manje.
No, obljepljivanje tramvaja je nepotrebno, oni ne služe za reklame, a čak i s reklamama ne služe za reklame, zato što izgledaju jako ružno i odbojno, pa bi se prije reklo da je u pitanju gađenje, i ni u kom smislu nije “antireklama”, kao ona svaka je dobra. Ovdje se radi o tome da se oglašivač ne vidi i ne prepoznaje.
U većini europskih gradova postoje reklame na tramvajima i drugim vozilima gradskog prijevoza. Naravno, svi oni ne grcaju u dugovima i nude odličan prijevoz. Ako će već biti ružno, onda makar neka se naplati. Kod nas ni jare ni pare.
Neki gradovi su u potpunosti zabranili šaranje po vozilima javnog prijevoza, prvi od svih Zagreb i Tallin, pa onda Prag, Berlin i Beč, Grenoble u Francuskoj, Gothenburg. Sve s ciljem očuvanja vizuelne čistoće grada. Sarajevo ide u suprotnom pravcu. Nikakve aktivnosti ne postoje da se ulice održe čišćima, grad rasparčan na četiri općine s oprečnim ideologijama i politikama, kako naseljavanja, tako i urbanističkih rješenja, mada po pitanju urbanizma, svi uglavnom žele izgledati kao moderni seljački getoi.
Ispred novoizgrađenih stambenih trinaestokatnica, a sve pod krinkom T10 plus dvoetažno prizemlje koje se zove nula, pa dvoetažni penthaus… a zgrade vire i vise nad trotoarima i cestama, troroar, ako ga ima, nije širi od metar, ali često kad se otvore vrata tih modernih novoizgrađenih zgrada, blokira se i taj trotoar. To je ako nema šiša bar s “baštom”. A na tim cestama koje nemaju parkinga, parkirani su mahom tesle, pošrei i benveji, a negdje iza možda ima i drugih auta, ali ovo po cesti što se treba biti viđeno, skupocjeni su seljački automobili, sve ih kupili marketing menadžeri, radnici na telefonskoj podršci, računovođe i team leaderi. I tako i sjede cijeli dan u tim šiša barovima.
Dakle, takvoj publici ne trebaju tramvaji, a pored takve publike, oni kojima zapravo trebaju tramvaji, e njima je svejedno kakav je tramvaj. To im je nužda, a ne sredstvo. Oni koji idu u tramvaj, dok dođu u njega moraju prijeći preko hrpe govanaca od psića (ja pokupim iza Mrvica, da i strave, uglavnom i kaki na travu, i ja to pokupim, ali ne zbog toga da ne bi netko drugi zgazio ili neki drugi psić došao njuškati, nego zato da govno ne stoji na travi).
U tom smislu, neka nama naših obojanih tramvaja. Ne moramo biti Berlin i Beč ni po tramvajima kad nismo apsolutno po ničemu drugom.