…

-Zašto me još uvijek vodiš sa sobom?

Šutim. Sjedim u holu pozorišta. Iz dvorane čujem buku glumaca, a na što odgovara gromoglasni dječiji smijeh. 

-Ne znam. Voljela bih da niste tu.

-I ja. Nije baš ugodno nositi dren van bolnice. Znamo obje da je moje mjesto tamo. Vaše više nije.

-Znam.

Kroz hol pozorišta u nekoliko navrata žurno prolazi dječiji pisac, Fahrudin Kučuk. Pratim ga pogledom, gledam mu lice i pokušavam pročitati misli. Ne poznajem ga lično, samo s tv-a, i kako godine prolaze, on stari, a ja iza svih ti sijedih uporno vidim samo tužne oči tate koji se grčevito kači za slamke kako bi je još malo zadržao.

-Ti i on niste isti.

-Znam. 

-Vi ste se vratile kući.

-Jesmo.

-I vrijeme je pustiti to.

-Valjda.

-Da. Ona će svaki momenat niz stepenice doskakutati do tebe i idete kući.

Upravo to je bio moj najveći problem, što nisam bila potpuno sigurna u to. Već nekoliko mjeseci dok je čekam ispred škole ili nekih aktivnosti, razmišljam je li sve to stvarno. Šta ako je nema, a ja sam zaglavila u nekom prostoru gdje je samo meni ima. I čekam zrak koji samo za mene projicira njenu sliku. Kao što možda Fahrudin kroz listove svojih knjiga vidi i čuje nju. Možda ustvari stojim tako svaki dan ispred škole čekajući nikoga, uzimam nepostojeći ruksak i pružam ruku da povedem zrak. Pričam usput kako je bilo u školi, šta ćemo ručati i ima li puno zadaće. A sve to u mom balonu. 

Jer kako bih drugačije radila i da zaista nije tu? Da li bih ignorisala njenu odjeću, bacila igračke, spalila slike? Kako se ljud u takvim okolnostima ponašaju? Možda ne prolaze pored škole? Ili ipak odu i nadaju se čudu? Vidi li je Fahrudin? Oživi li je potajno u svakoj predstavi i čeka da mu se nasmiješi s pozornice? Čuje li je u dječijem smijehu punog pozorišta? 

Htjedoh nešto reći, ali vrata sale se otvoriše i iza njih poteče rijeka djece. Okrenula sam se da je pozdravim, ali gospođe M već nije bilo tu. 

Iz mase sam čula glas: “Hoćemo li sad na sladoled?” Naravno da hoćemo.

Čekali smo da se gužva malo raziđe, a onda smo polako krenuli. Na izlazu sam se okrenula. U holu je stajao Fahrudin. On će izgleda još malo sačekati.