Mi smo našoj djeci, a i sami sebi, nabavili životinje u kući. Od prvih njihovih dana, prvog djeteta, pa preko drugog i trećeg, imali smo kućne ljubimce. Ribice Fleša i Betmena, pa hrčka koji se zvao također Fleš, potom nam je društvo pravio mačak Jura, on je morao otići u Hercegovinu živjeti u kući s dvorištem jer je bio previše energičan za naš tada pedesetokvadratni stan, potom smo imali tigricu Eddija, kasnije smo dobili mačku Micku, potom smo Eddiju nabavili drugaricu koja se zove Emma (s dva m, a i Eddie je s dva d), i tako smo živjeli, s troje djece.
Dunja je uvijek htjela imati i cuku. Govorila je „imat ćemo cuku i zvat će se Mrvica”. U međuvremenu smo nešto bili u bolnici, jedva preživjeli, pa dok je Dunja bila hrabra, doktorica je pitala što želi, a Dunja je rekla da želi macu. Doktorica nam je to rekla, i mi smo dobili macu, sijamsku macu koja je Dunji pravila društvo za vrijeme online nastave, jer smo pola godine poslije bolnice bili u solidnoj izolaciji, dok se lijekovi nisu počeli malo kvalitetnije primati. Školska drugarica Micka postala je doktorica Micka kad je Dunja otišla istraživati svemir, a mi noću puštali suze uz jecaje. Micka bi nam dolazila na prsa i lizala suze, lizala nam čelo, to jest, ljubila nas, i svojim predenjem na našim prsima uklanjala je tugu.
Sve to vrijeme čekali smo neku priliku da imamo cuku i da se zove Mrvica. Ta prilika je došla nakon što je Dunja krenula u svoje svemirske pustolovine. S Mickom se slaže skoro odlično, ptice joj ne smetaju, i dobra smo joj obitelj. Ovih dana svako jutro i svaki dan i svaku noć izlazim s Mrvicom oko zgrade, čekam da ona kaki, piški i igra se, da bi mogla lijepo spavati. Pošto je još mala, moram je nositi u liftu. Dok je držim u rukama, gledam se u ogledalo i sretan sam, osmjehujem se i provjeravam vidi li se u meni Dunja. Ja ne mogu ponoviti Dunjin osmijeh, ali punog srca nastojim. Imam brkove i bradu, tanke obraze, velik nos i smeđe oči, a Dunja je imala velike obraze, mal nos i crne oči. I ja i Dunja imamo dugu kosu i rokeri smo. To nam je slično. Ali ja mislim da nam je i osmijeh sličan. Kad se nasmijem, mislim da ličim na Dunju. Gledam se, i vidim u svojim očima i u svom osmijehu nju. Ona se smije. Ona nosi Mrvicu i govori joj „tko je dobra cura?” Koga god sretnem, ja kažem da imamo cuku i zove se Mrvica. Oni možda i ne znaju da to ne govorim ja, nego Dunja. I oni ne znaju, jer ne radim to pred njima, da se Dunja u meni smije i da je sretna što ima cuku. Prava Dunja istražuje svemir, ali dio Dunje je ostao u nekima od nas. U ovom dijelu gdje sam ja, Dunja je sretna. Ja sam malo nesretan, jer bih ja volio zagrliti i Dunju, a ne samo Mrvicu. Ali Dunja je sretna. Ova u meni. A i ona na Marsu, ona je isto tako sretna. Ona je sa Zlajinim Barbapapama. Otišla je s Barbabravom, jer je on jak kao i Zlaja. Moja Dunjo koja si ionako uvijek bila u meni, znam da si sretna, i ja sam zato sretan. Sretan sam sa doktoricom Mickom, ptičicama Eddijem i Emmom, a sad mi možemo reći da imamo cuku i zove se Mrvica.