Sve prošlo vrijeme strpano mi je u dvije kutije. Prošlo vrijeme s Dunjom, i ono gdje nje njema. Neki dan morao sam zamijeniti mobitel, i kad sam prebacivao slike sa starog, u novom su se neke svrstale sve u jednu skupinu, nekih tristo slika, sve s istim datumom. One slike na kojima je Dunja ručno sam uredio da mi datumi odgovaraju kad su uslikane. One gdje nje nema, samo sam uređivao mjesec, ili približno vrijeme. U galeriji na mobitelu nakon nje, imam svega desetak slika, a od toga sam ja uslikao pola tuceta. Slikao sam njezino grobno mjesto da pokažem Zlatki, poslije sam slikao Zlaju kako pokazuje mišiće pored nekog spomenika, slikao sam njega i Ahmu s Mrvicom u Doboju kad smo pravili pauzu, slikao sam opet Zlaju kako spava na Mrvici, slikao sam Dunjin grob s novim natpisom i snimio Ahmu kako šutira na koš. Imam još petnaestak slika koje su mi drugi poslali, od toga mi Zlatka poslala nekoliko slika Dunje, i imam nekoliko slika Zlaje iz vrtića, na dvije igra s drugarima povlačenja konopa, a on je na slici s grimasom na kojoj se vidi ozbiljan pristup toj snagatorskoj igri, i još nekoliko slika kad je s vrtićem išao posjećivati neku obližnju teretanu, naranvo on pokazuje mišiće.
Svakodnevno pratim datume, mijenjaju se redovno, nijedan ne preskoči. Svaki put novi dan. I svaki prethodni dan ide u zajednički koš s prošlim stvarima. Oni stari dani koji su zaglavili kad su upali u centrifugu vremena, oni stoje kao da su bili prije dva dana, a svaki novi prošli dan ulazi u “jučer”. Jednostavno “jučer” i “prije toga”. Sve vrijeme mi se podijelilo na ta dva vremena: “jučer” i “prije toga”. Naravno, tu je i ovo buduće vrijeme u kojem Zlaja i Ahmo rastu i postaju veliki ljudi. O njemu ne znam ništa. Njega nastojim dočekivati spreman. Ali, očito budućnost nije u mojim rukama. Samo želim biti spreman, i želim da su oni spremni. U mojim je rukama to što govorim i kako izgledam. A u stvarnosti, ništa. I ne želi mmnogo ni znati. To buduće vrijeme će doći, i jedino je izvijesno da će ući u ovaj moj koš jučerašnjosti, a koliko će ga biti, ne znam, niti je važno, jer taj koš jučerašnjosti je beskrajan i bezvremenski. I to buduće vrijeme čeka svoju sudbinu koša jučerašnjosti, a ja sam tu da ga spremno odložim. Samo navali, budućnosti i dobro došla u moj koš jučerašnjosti.