Ja ne mogu promijeniti svijet. Ne mogu promijeniti ništa. Možda mogu malo sebe. Volio bih da su ljudi oko mene obazriviji prema prirodi, dakle ljudima, životinjama i biljkama, da su poput mene odgovorni kad je u pitanju čuvanje životne sredine, da ne ostavljaju omote od stvari po ulici i da pokažu primjerom svojoj djeci da razvrstavaju otpad i da recikliraju koliko mogu, i da ne. Ose otpad u tuda dvorišta.
Mogu nastaviti kupiti tuđi otpad ispred svog, ali još neću početi dežurati oko zgrade i čekati da vidim tko ne kupi govance od svog cuke. Ja mogu nastaviti biti odgovoran, ali bojim se da ne mogu uputiti čak ni poziv kolegama sugrađanima da mi se pridruže u odgovornom i obazrivog življenju u društvu.
Žao mi je i što je svijet ovakav, p većine ljudi slijepo prate svoje monarhe, vlasnike naših života, uspješne poslovne ljude, to jest mahom beskrupulozne kriminalce, povjeravaju im, ako to nešto znači, i svoje političke podrške, pravi se atmosfera skupina umjesto zajedništva, a u Hrvatskoj se masovno to dijeljenje u skupine i izolaciju naziva zajedništvom. Riječi malo što znače, kako djeci tako i odraslim ljudima.
Ono što mogu ja, to je čekati zimu i vježbati Mrvicu da se lijepo ponaša pred drugim ljudima, a od dođe zima, gledat ću božićne filmove. I to one ljubavne, ne dječje. Ljubavne, s radnjom u malom gradu, u središtu radnje je knjižnica, knjižara, kafeterija, antikvarnica, i netko iz velikog grada tko se snalazi u maloj sredini i prihvaća duh otvorene zajednice.
Eh, to. Otvorena zajednica. To ću gledati na TV i maštat ću da jednog dana odem živjeti tamo.