U Cat Caffe Zagreb prvi smo put došli 2024. godine, kad smo išli na jednu od kontrola. Doktorica Vanja je željela Dunju odvesti u taj cat caffe, jer je znala da Dunja voli životinje, a posebno mace. U Cat Caffeu uz inventar ima i hrpa mačaka, raznih vrsta, Main Coon, sijamske, ruske, britanske i ove naše, europske “obične” mačke. Vanja je znala da će Dunja uživati u takvom ambijentu.
Jer, kad je Dunja još bila Vanjina pacijentica na intenzivnoj njezi na Rebru, išla je na magnet, snimala svoj serce. To je zapravo mukotrpan proces, bubnjevi lupaju po glavi, pacijenti su nervozni i teško je to sve izdržati, ponekad snimci nisu dobri, jer su pacijenti vrckavi i ne miruju dovoljno. No, Dunja, takva kakva je, to je stoički podnijela i zadivila je liječnike koji su je pohvalili za držanje. Vanja je pitala Dunju što želi za nagradu, što je hrabro podnijela snimanje, a Dunja je rekla da želi macu. Vanja je pitala, misli li na neku plišanu igračku, a Dunja je rekla: „Ne, nego želim pravu macu.” „Jesi li sigurna da nećeš možda neki sladoled da ti donesem odmah?”, Vanja je rekla, u slučaju da bi Dunja htjela neku nagradu za držanje odmah. „Ne, želim macu.”
To magnetno snimanje trebalo je pokazati hoće li Dunja uopće preživjeti, i što je sa srcem, šanse nisu bile na strani života. Kad smo mi dolazili boraviti s Dunjom onih naših šest sati na intenzivnoj, malo Zlatka a malo ja, Vanja nam je u prolazu samo rekla: „Da znate da ćete imati macu kad dođete kući, obećala sam Dunji.” Mi smo to ispričali našoj rodbini, i jedna od naših rodica, Sabina, odmah je rekla: „Kad dođete, ja ću vam nabaviti pravu macu.” Ta maca je naša Micka, sijamska mačka, koju smo dobili kad je imala 6 mjeseci starosti, a to je bilo nekad u studenom mjesecu 2023., nakon što smo se vratili iz Zagreba. Ta je Micka Dunji pravila društvo u prvom polugodištu, jer je Dunja morala biti u popriličnoj izolaciji zbog ugroženosti imunog sustava nakon tromjesečnog prizdravljivanja.
Kad smo imali najavljen dolazak na kontrolu u Zagreb, Vanja nas je pozvala da idemo na kavu u Cat Caffe, a mi smo se od srca odazvali. Bila je zima, siječanj 2024., i mi smo to putovanje u Zagreb u bolnicu na kontrolu, kao i narednih nekoliko, iskoristili da nam bude proputovanje, turističko. Zlaja, Ahmo, Zlatka, ja i Dunja. Rezervirali smo po dvije noći u Petrovoj, koja nam je blizu Rebru, ja bih ostavljao autom Zlatku i Dunju u bolnicu, pa onda Zlaja, Ahmi i ja odemo u taj naš stan, čekamo ih dok gledamo crtiće, onda njih dvije dođu pješice, jedemo i idemo šetati prema kvatriću.
Tako i tog siječanjskog dana, nakon završenih obaveza, šetali smo do cat caffea, koji je odmah uz Maksimirsku Cestu, nedaleko od našeg stana. Unutra je sve mirisalo na mačke, a djeca su bila oduševljena, osim možda Zlaje, koji još bio beba. Unutra smo našli mjesto za sjesti, a oko nas su ležale i hodale mace. Mladež se pripremala za neki pub kviz u jednoj od prostorija, pa smo se premjestili u jednu drugu prostoriju. Dunja je bila oduševljenja nekim napitcima sa šlagom i čokoladom, ja bih svojim prostim rječnikom rekao da je to neki banana split, a bog zna što je ono bilo. Ja sam pio običnu kavu. Ta gužva sa Zlajom jedna je od najljepših gužvi u mom životu. Takvo što inače ne bih mogao zamisliti da ponavljam, sjediti s bebom u krilu, dok nastojim pratiti što rade Dunja i Ahmi, želim biti prisutan pomalo i u razgovoru s Vanjom i Zlatkom, mozak poprilično napet i aktivan, spreman ustvari na jedno potpuno uživanje u ugođaju, ponajprije što smo tu s Dunjom, koja je bila toliko oduševljena da je planirala razviti svoj biznis u Sarajevu, napraviti neki cat caffe.
Dunja je voljela životinje, hranili smo sve životinje koje smo sretali, najviše po šumi, gdje smo zapravo i najviše boravili, hranili smo pse, vjeverice, čak lisice, a Dunja je voljela i perad, guštere i puževe. U Mostaru je hranila puževe i guštere, mazila je koke i grlice, hranila je golubove. Inače, sve bube, poput pauka, morao sam uvijek nježno iznositi iz sobe. Zlaja i sad kad iznosim pauka iz sobe pita: „Je li on sad sretan vani?”, a ja kažem da jest, jer tamo ima više hrane.
Kad smo naredni put išli u Zagreb, obavezno smo svratili u Cat Caffe. Tad nismo bili s Vanjom, ranije se javila s drugog mjesta na planetu, pa je ostalo da ćemo se s njom vidjeti drugom prilikom. Osim usputnih susreta u samoj bolnici kad smo dolazili na kontrolu tijekom dvije godine, ta druga prilika bila je kad je došla na Dunjin grob u Sarajevu. Ne znam kad ćemo opet u zagrebački Cat Caffe. Do tad pravim svoj espresso i pijem kavu s kujicom Mrvicom, pticama Eddijem i Emmom, i naravno doktoricom Mickom, u našem kućnom cat-cafeu.
