Malo mi je što mrže od masovnog vikend odlaska na vikendice i na planine. Pola grada napravi gužvu na cesti s autima jer su krenuli odmaknuti se od gradske vreve vikendom. Parkinzi na izletištima su puni, putevi prema vikend naseljima također, a bonus su dvije vrste susjeda na vikendicama: jedni su oni koji pale travu, raslinje i smeće, a drugi su oni koji puštaju glasni glazbu. Moderni treći su njihovi uglavnom sinovi koji sa svojim društvom dolaze galamiti, opijati se i bludničiti sve se pretvarajući sa su bas ono zaradili novce za ljetnikovce, a ne da su im tate izmalverzirale sredstva za dodatne nekretnine. I motorne pokretnine.
I tako hrpe ljudi navru na izletišta i vikend naselja, i tako se svi odmaknu od gradske gužve i vike, i svu vrućinu gradskog asfalta donesu na te šumske i planinske predjele.
Ja i razumijem da je pijančenje u vikendicama zabavna stvar akterima tih aktivnosti, jer ne mare za druge ljude oko sebe, pa je pomalo pitanje na koje još ja ne znam odgovor, zar nisi to mogao u svom stanu? A možda je odgovor taj što bi ga susjedinprijavili za ometanje, a na tim planinskim kućama nitko ga ne želi prijaviti. Ipak, svi su uvjereni da je baš njihova glazba iz zvučnika u dvorištu ono što svi drugi jedv čekaju čuti.
S druge strane, nema mi ništa draže nego od svi moji susjedi u zgradi odu svojim kućama na selima odakle su, i na svoje vikendice u predgrađima i gdje već sve ne, povedu i svoju djecu, a meni zgrada ostane mirna i mogu se odmarati u tišini svoga doma, u miru svoja četiri zida, i to bez da sam potrošio i kapljicu benzina i minuticu vremena dok dođem tamo negdje.
Ali to je sve stvar afiniteta, pa se ljudi bave onime čime žele. Ne bi bilo loše makar da se to ne kaže: bježanje od gradske gužve. Od osmo, to o jest bježanje od gradske gužve, naglasak na “gradske”, a ne gužve.
Ja bih volio otići na selo u kojem nem nikoga. Volio bih provesti vrijeme tamo. U neko bivše selo, u kojem nema vikenda, nego je svaki dan isti, neuzbudljiv. Zagaziti u neki trag prošlosti, gdje jest bio jedan seoski život. Mislim, volio bih ja i u prošli grad, gdje je društvo postojalo, a ne samo hrpa individualaca. Danas, moja je želja prema toj osamljenički varijanti isposništvo od ljudi. To janprimjenjujem ionako, ne moram ići na selo da ignoriram sve oko sebe. Ali po pitanju okruženja, ne bi mi bilo mrsko imati hrpu trave i manje betona.