2053.

Sedam je sati i budi me posljednji poziv sata. Sedmi dan je oktobra 2053. godine. Pečem jaje i palim tv da čujem vijesti. Program je prekinut zbog vanredne preskonferencije na kojoj se poznati bosanski analitičar i borac za jedinstvenu BiH Reuf Bajrović obraća direktno iz svog ureda u New Yorku. Povod obraćanja je ružan san koji je prethodnu noć imao pa je osjetio potrebu da popravi stanje duha naroda u BiH. Obraća se ljudima Bosne i Hercegovine uz poruku da budu istrajni u borbi za cjelovitu i jednstvenu BiH. Dodaje da je on tu uz svoje građane, da je njegovo udruženje tu za nas ako nam išta zatreba, i zaključuje da svaku noć zaspe uz dovu da bosanski narod izdrži i da ovih 30 godina blokade vlasti rezultira buđenjem Evrope i svijeta, da napokon shvate s kim BiH ima posla. Da shvate da joj komšije rade o glavi i da je namjerno zaobilaze u svemu. Vrativši se na bis nakon ovacija ispred zgrade OHR-a, Reuf je dodao i to kako samo narod koji je izdržao više od hiljadu dana opsade, može izdražti i 30 godina blokade institucija. Paralalno na ekranu je prikazana i grupa ljudi koji protestvuju ispred OHR-a. Prosvjednici nose zastave, slike Bakira i Fadila. U pozadini, na zidu ispred zgrade OHR-a naslikan je mural Refika Lende kako gleda u daljinu pogledom revolucionara u stilu Che Guevare. U zadnje vrijeme počele su kružiti glasine da ako prođeš pored murala tri puta dnevno pratit će te sreća taj dan, a kažu da ima i ljekovita svojstva. Izlazim iz kuće žureći u Zavod za zdravstveno osiguranje. Javili su mi da mi je knjižica gotova i ću imati zdravstveno osiguranje. Već vidim da kasnim jer se iz O.Š. Asim Sarajlić već oglašava ezan za podne namaz. Zadihana ulazim u Zavod, a tamo me čeka dugi red i dva šaltera. Već na ulazu čujem da službenik govori jednom iz reda kako mora uzeti pauzu da ode prošetati do kladionice, pa da pređe na šalter broj dva. Kolegica na šalteru broj dva kaže da joj ne radi internet i da ne može provjeriti imamo li zdravstveno, tako da ćemo morati doći sutra ili neki drugi put. Dedo koji je bio na redu joj govori da je veoma bolestan i da nema snage dolaziti ponovo, na šta mu službenica sažaljivo daje dobronamjeran savjet da ode do murala Refika Lende. Njenoj tetki je kaže pomoglo i nije joj poslije toga trebala zdravstvena knjižica. Odustajem od čekanja u redu i pješke krenem kući. Tramvaj već odavno ne radi, a flora koja sada ukrašava radove u toku na tramvajskoj pruzi je zaista poboljšala kvalitetu zraka u gradu. Prolazeći pored zgrade Parlamenta vidim nekoliko ljudi, bivših aktivnih facebook kritičara vlasti koji su trajno blokirani zbog govora mržnje, kako stoje, blijedo gledaju i drže na kartonu napisane transparente: “Ljudi otvorite oči” i “Kraj je blizu”. Pozdravljam neke od njih, vadim iz džepa par kifli i dajem im. Kažu mi da sam neodgovorna i da sam davno trebala preuzeti smjenu sa transparentima. Kažem im da su me otjerali ispred zgrade opštine jer na tom mjestu planiraju postaviti bistu i tematski park posvećen arehološkim otkrićima Semira Osmanagića. Pitaju me zašto mu bista nije postavljena kod njegove privatne klinike za Razno, kažem ne znam. Jedan od nosilaca transparenata dobaci da je čuo kako nije dobio odobrenje od Ministarstva zdravstva da postavi bistu pored klinike jer to previše podsjeća na Titin režim, a ne treba bolesne ljude koji se dolaze liječiiti podsjećati na loša vremena. Nastavljam dalje, žurim kući, uskoro počinje 127. epizoda spin-off-a  serije Viza za budućnost o životu dajđe Rileta.