Amina Kajtaz je rođena dan uoči Nove 1997. godine. Druga kćerka bivše prvakinje Jugoslavije u plivanju Maje Kajtaz i Veležovog napadača Seada Kajtaza tek je učila puzati kada su 1997. godine na izborima u Mostaru pobijedili Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH na čelu sa SDA i još nekoliko stranaka koje bi se sada da postoje borile za građansku BiH, te HDZ. Inače ljuti predizborni neprijatelji, skovali su gradsko vijeće, ustoličili se, i krenuli u poslijeratno uništavanje Mostara. “Obnova grada”, kako su to voljeli tada zvati, isključivo se svodila na raspodjelu pozicija i instaliranje poslušnika na položaje. Obnova firmi i kulturnih i obrazovnih institucija, te eventualna gradnja novih, uglavnom se sprovodila od dijela mnogobrojnih donacija koji je morao pokazati da se ipak nešto malo radi.
Četiri godine kasnije, mala Amina je na Hvaru ostvarivala prve plivačke uspjehe skidajući mišiće za plivanje i bacivši se u vodu kao da je oduvijek tu i pripadala. Mama nikad ponosnija, tata također. Vratit će se sa odmora to ljeto presretni Kajtazi u Mostar, a iste jeseni će izaći na nove izbore. Te godine, kao i prethodne, na izborima u Mostaru najviše glasova osvijili su HDZ i Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH na čelu sa SDA. Ništa značajno neće se promijeniti ni tada. Mostar se ne obnavlja. Zapadni dio kupuju HDZ-ovci iz drugih krajeva Hercegovine, grade tržne centre. Firme polako ali sigurno izdišu. Ulaganje u kulturu i sport svodi se na organizaciju mevluda na Buni, Thompsonovog koncerta i derbija Velež-Zrinjski.
Dvije hiljade i četrnaesta je godina. U Mostaru su na vlasti, još od posljednjih izbora 2008. godine, SDA kao apsolutni pobjednik, te HDZ i Stranka radom za boljitak, koja je ovaj put uzela HDZ-u dio izbornog kolača. Mostar je već nekoliko godina blokiran grad zahvaljujući nemogućnosti da se pobjednici dogovore oko raspodjele pozicija. Grad trune iznutra. Djeca se truju pričama kako ne smiju preći na suprotnu stranu Starog mosta. Korupcija cvjeta, planirani infrastrukturni projekti nikada nisu započeti, a oni započeti nisu dovršeni. Te 2014. osamnaestogodišnja Amina već jedanaest godina vježba u neadekvatnom 12,5 metara dugom bazenu. Odlazi na takmičenja o vlastitom trošku i ostvaruje zapažene rezultate. Ustvari, ne tako zapažene u BiH, jer mi imamo talenata na bacanje.
Aminu je na takvom jednom takmičenju u Sarajevu zapazio slavni plivač bivše Jugoslavije i trener dubrovačkog Juga, Borut Petrić i tako započinje njena profesionalna povezanost sa Hrvatskom. Amini je u Hrvatskoj obezbjeđen bazen gdje će trenirati, te školovanje i smještaj. Prvo u Dubrovniku, a zatim u Zagrebu.
U međuvremenu je nastupila za reprezentaciju BiH na OI 2016. godine, kada je nosila zastavu BiH na otvaranju. Ponosna Bosanka i Hercegovka, mlada djevojka, predstavljala je tada zemlju koja joj ništa nije ponudila. Tada smo navijali za Aminu, podržavali je i kritikovali one koji talentovanoj djevojci ne naprave bazen gdje će trenirati. Dok smo navijali za Aminu, ljutili smo se na Bojana Bogdanovića, Marina Čilića, Emila Markića i ostale talente koje je BiH maćehinski razbacala po bijelome svijetu.
Sada, kada je Amina napokon odustala od trule zemlje koja ju je više povlačila pod vodu nego davala vjetar u jedra, smatramo je izdajicom domovine. Je li nam zaista ta mlada djevojka izdajica dok nam na vlasti žare i pale ljudi koji su je otjerali? Ljudi zbog kojih je izgubila dragocjene godine nadajući se da će ih svojim talentom pokrenuti da napokon naprave bazen.
Amina nije nikoga izdala, samo je pristala na igru drage joj domovine i otišla za svojim kolegama sportistima u bijeli svijet.
Sretno Amina, nadam se da ćeš ostvariti snove. I izvini.
