Ovih dana nas ubiše glupostima o građanskoj BiH. Jedni hoće da su građani, jedni hoće da su konstitutivni, jedni ne znaju bi li jedno ili drugo, a čini mi se niko se ne bavi puno time da bude čovjek. Iz tone gluposti, protesta sa nedefiniranim zahtjevima, gungule oko nebitnih stvari i prebrojavanjem imena i robota, padoše mi na pamet dva čovjeka: Zoran i Fadil.
Zoran i Fadil bi se, barem sudeći im po imenima, trebali prebrojavati u različitim torovima. Ne znam osjećaju li se građanski ili bi više bili konstitutivni? Najprije će biti da ne žele ni jedno jer jedan od njih već odavno i ne živi u BiH, a za drugog već odavno nismo čuli. Zoran i Fadil su rođena braća. Braća Redžići su najveći bosanski basisti koji su obogatili BiH kulturu više nego ijedan borac za građane, konstitutivne ili ne.
Fadil je rođen 1946. godine u Bihaću, a školovao se u Sarajevu. Studirao je fiziku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, ali je na četvrtoj godini odustao da bi se posvetio muzičkoj karijeri. Zanimljivo je kako je veliki broj uspješnih muzičara studiralo prirodne nauke, te su nakon fakulteta ili na samom finišu odustajali i posvećivali se muzici. Svi su imali neke svoje razloge. Meni je draže vjerovati da je prevagnula umjetnost, a ne potencijal za pronalazak djevojaka. Ali, ruku na srce, u tim godinama puno je lakše djevojku impresionirati razlaganjem na gitari “Solder of fortune”, nego objašnjavanjem Arhimedovog zakona kroz primjer, recimo, njene kilaže. No, vratimo se Fadilu. Nakon napuštanja studija fizike, sreću je našao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu na kojoj je i diplomirao.
Svoj put u rock je započeo na solo gitari u sastavu Omladinske organizacije Centar u Sarajevu, a 1964. godine je počeo svirati bas sa Bodom Kovačevićem u grupi Lutalice. Već iduće godine jedan za drugim prelaze u Indexe, a ostalo je historija. Ne ona koju mi sada volimo popisivati, mjeriti i prekrajati, nego historija koja će sama sebi svjedočiti, o kojoj će mladi rokeri, poslije naporne nastave o legitimnim i nelegitimnim danima državnosti i nezavisnosti, učiti skriveni od besmisla i sanjati nove i bolje stvari.
U Sarajevu se 1948. godine, dvije godine poslije rođenja Fadila, rodio Zoran. U vrijeme kada imena nisu bila naša i njihova, nego samo imena, nova beba je dobila ime Zoran. Da li je Zoran poranio pa mu takvo ime dali, ili se tatin drug iz vojske tako zvao, đavo će ga znati. Tada o takvim bogohulnicima niko nije vodio računa, pa se nije moglo ni rastabiriti zašto su roditelji napravili takvu grešku sa imenima djece. Teško da su mogli pretpostaviti da će njihova odluka nekad kasnije otežavati razna tridesetogodišnja prebrojavanja. Mali Zoran, slijedeći brata u stopu je tako i sam počeo svirati bas, prvo u Aktivu saveza omladine općine Centar, Sarajevo, kasnije u lokalnim mladim sarajevskim rokerskim bendovima. Kratko je svirao i u Italiji u grupi Kodeksi. Na kraju se vratio u Sarajevo i zajedno sa Bregovićem napravio možda najveći bosanski brend, grupu Bijelo dugme.
Fadil i Zoran jesu ratovali, ali u pokušajima da Bijelo dugme nadmaši Indexe. Jednom je navodno Bregović izjavio da je Bijelo dugme možda i bilo najveći jugoslavenski bend, ali nikada nisu bili najveći sarajevski bend, jer se nisu mogli ravnati s Indexima. Bilo je tu i preletača, pa je tako Milić Vukašinović 1976. prešao iz Indexa u Dugme, ali ovi preletači su za razliku od današnjih popularnih preletača stvarali više od toga da se zaposli tetkin mali u komunalno ili da izađu na listi za općinsko vijeće.
Kako se sve naglo raspalo 1992., a od 1995. počelo trunuti, tako su se i zasluge naših bendova, pa tako i braće Redžić počele umanjivati. Fadil se 1996. godine oprostio od Indexa i otišao sa porodicom živjeti u SAD-u. Zoran i danas živi i radi u Sarajevu. Ove legende su još s nama. Ne znam hoćemo li čekati da više ne budu pa da im počnemo ukazivati poštovanje, praviti im spomenike, svađati se jesu li im imena dovoljno adekvatna da ulicama damo ime po njima.
