Navijao sam za Partizan od početka sezone, bilo mi je drago kad su im poslali pozivnicu, i da vam pravo kažem, bilo mi je drago kad je Vlada u Srbiji uradila šta je uradila da novčano pomogne Zvezdu i Partizana, a u to vrijeme sam mislio, pa zar ne može Hrvatska, za Bosnu i Hercegovinu i ne sumnjam da ne može, znam da ne može, ali zar Hrvatska ne može imati ekipu u Eurocupu, a bogme i u Euroligi? Onda je u to vrijeme Aco Petrović pokušavao puhnuti u jedra hrvatske košarke, barem sam površno iz vijesti o tome saznavao, ali bezuspješno. Alpe-Dunav-Jadran je izgleda najinternacionalnije što u ovom trenutku košarka u Hrvatskoj može dosegnuti. Bosanskohercegovački najbolji košarkaški radnik bavi se vanjskim poslovima države, košarku ne spomene ni u nekim metaforama.
Tako sam pratio Partizan, našu ekipu bez naših igrača, ali s našim trenerom. Zvezdu sam pratio jer je u njoj baš naš trener, bivši selektor BiH, najbitniji Kukočev i Rađin jugoplastičar.
Zvezda nije uspjela doći do doigravanja ni ove godine, a Partizan je uspio zahvaljujući furioznoj završnici regularne sezone, ekipa je bila uigrana i ulazili su u svaki meč kao favoriti. Bilo je zanimljivo gledati te utakmice najjačeg europskog natjecanja u kojemu ekipa s domaćih terena pobjeđuje. Uvijek sam, kad bi se u Beogradu igralo, komentirao Zlatki jednu te istu stvar, kako su na tribinama mnogi ljudi s djecom, žene, porodice čitave, i svi navijaju na balkansko-grčko-turski način. Nastranu onih nekoliko stotina nakaradnih četnikoljubaca s agresivnim facijalnim ekspresijama, dvorana je uvijek bila premoćna, a uspjelo se zaredom oboriti i rekord posjete Eurolige.
Serija protiv Reala
Ova je serija protiv Reala otkrila jednu bitnu stvar, a to je da su uz pomoć Trenera uspjeli napraviti privid ekipa koja ima uigran spoj iskustva i mladosti za jednu godinu, a da Real to u stvarnosti ima. Lull, Rodriguez i Rudy preuzeli su utakmicu nakon što su mladi i energični, prije svih Musa, snažni Tavares, razigrani Ndiaye održali ekipu u životu. U trenutku kad je Realu trebala rutina u postizanju laganih poena – kao da je tek zagrijavanje – tu je bio Rodriguez (uz sudjelovanje Hezonje), kad je bilo potrebno napraviti neki potez odluke na iskustvo pa pokazati ono liderstvo starog lisca, Rudy je u zadnjoj četvrtini uhvatio tri ofanzivne lopte, a od toga dvije s povrijeđenim ramenom. A onu jednu protrčao je pored Lessorta kao duh i odnio loptu – onu što su sudije svirale da je bila za Partizan zbog auta. Llull je u zadnjoj četvrtini ubacio dvije trojke od svojih ukupno osam poena, i nakon jako tromih prve tri četvrtine. Svakako je kec iz rukava bio Rodriguez, vjerujem da se Partizan bio spremao za Tavaresa. Nakon odličnog zaustavljanja Tavaresa, mislim, zaustavljanja u odbrani, imao je četiri faula za tri četvrtine, i dobrih akcija za razbijanje zone, razvlačenje centara po reketu, Eli je imao pet prekršaja. Tako polupraznog reketa, Partizan je zadnju četvrtinu posegnuo za dalekometnih šutevima, a neke su lopte ušle, neke nisu, “to je košarka”, kao što reče Trener. Mislim da su trebali nastaviti napadati reket, bolje žrtvovati dvije blokade a ubaciti dva polaganja, nego promašiti dvije trice, pa onda spetljavati se oko treće, pa ubaciti jednu od tablu.
Iskreno, više čekam narednu sezonu Eurolige, nego Final Four, a navijam za Barcelonu, eto da i to prijavim.
Leave a Reply