Biti u bolnici nikada nije lako. Ko god je bio zna da je to svijet za sebe. Unutar bolnice postoji zajednica povezana u najbitnijoj stvari na svijetu – borbi za zdravlje. Tako slično, možda čak još izraženije, je na dječijim odjelima, gdje nastaju zajednice malih glavica koje su prerano morale sazrijeti i roditelja koji se ujedinjuju, navijaju jedni za druge i stvaraju vezu jaču od bilo kakve familijarne. Danas sam u tom okruženju doživjela jedan emotivan trenutak gdje se dječak od 17 godina prati na transplantaciju srca. Od jutra je vladala euforija jer dočekao novo srce, a onda je slijedilo nekoliko sati iščekivanja i nervoze koju je imao znajući da uskoro ide na višesatnu, veoma tešku operaciju. Na kraju, kada su sestre došle po njega, taj mladi momak, koji izgleda kao stvoren za basketa negdje u njegovom rodnom Sarajevu, uz aplauz ostalih malih pacijenata i njihovih roditelja ispraćen je u vjerovatno najveću bitku svoga života.
Prije nekoliko dana sam htjela nešto napisati o herojima s odjela kardiologije na KBC Rebru, ali svaki put kada počnem pisati dođem do negativaca priče i odustanem. Jer ova priča mora biti čista i u njoj nema mjesta za negativce. Ovo priča je o herojima, onim malim, najhrabrijim, istrajnim kapricima koji znaju šta im se događa i prihvataju to. Prihvataju svakodnevna mjerenja, praćenja, bocanja, gorke lijekove, posebne dijete i komplikovane operacije. Malim herojima koji iskorištavaju koliko god mogu od onoga što im život u tom trenutku daje i maštaju o nekom svijetu vani i šta će sve raditi kada izađu. Nestašluka, svađa i galame ne nedostaje, ali sve uz nepogrešivo poštivanje zadatih pravila koji prate terapiju.
S teškim dijagnozama i komplikovanim operacijama dolaze i drugi heroji s ovog odjela na KBC Rebru, nevjerovatna ekipa genijalnih doktora potpuno posvećenih ozdravljenu djece. To su ljudi koji rade najkomplikovanije zahvate koji traju po deset sati. Običan smrtnik bi ove ljude zamislio kao ozbiljne i uvijek u svome svijetu nauke, međutim oni vas za čas razoružanju svojim šarmom i prisnim pristupom djeci. Pomislio bi čovjek da će doktor koji ima godine iskustva iza sebe oguglati na dječju žalbu da je žedno jer ne smije piti vodu nekoliko sati. Međutim, ne, dr Dražen će posvetiti vrijeme tražeći način kako da mali pacijent utaži žeđ na druge načine. Ovo nije jedini primjer ljudskosti velikih heroja iz ove priče. Tu su i doktori s intenzivne njege koji pacijentima za nagrade donose sladolede, plišane igračke i čitaju priče. To što su aposlutni genijalci u svome poslu je ono zbog čega dospijevaju u novinske članke, ali zajednice njihovih pacijenata i roditelja s početka priče, pamtit će ove ljude po nevjerovatnoj ljudskosti koju svakodnevno pokazuju.
Kako rekoh i ova priča ima svoje negativce, ljude koji su srozali zdravstvo u susjednoj zemlji iz koje je na odjelu kardiologije većina pacijenata, te učinili da naši pametni divni doktori djeluju kao siročići u odnosu na doktore u Hrvatskoj. U ovoj priči bi negativci bili i ljudi koji hodaju u hodu za život za nerođenu djecu, ali u isto vrijeme odbijaju dati potpis kako bi dijete koje nije iz EU dospjelo na listu za srce. Međutim, o tome ću nekom drugom prilikom, ove babaroge nisu zaslužile biti u superherojskoj priči.
